Od obreda Velikoga petka kroz cijelu Veliku subotu Crkva ‘šuti’. Navečer se vjernici okupljaju na bdijenje. Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi, pridružujući katekumene Kristu raspetom i uskrslom.

Današnji obred Vazmenoga bdijenja čini Služba svjetla s blagoslovom ognja i Vazmenim hvalospjevom; Služba riječi sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja koja iznose ključne događaje povijesti spasenja; zatim krsna služba s litanijama Svih svetih, blagoslov vode, krštenje odraslih ili obnova krsnih obećanja; napokon i euharistijska služba pod kojom novokršteni donose misne darove te prvi puta blaguju Tijelo Kristovo.

Današnje se bdijenje slavi u večernjim satima kako bi se uskrsna svijeća s trostrukim usklikom ‘Svjetlo Kristovo’ mogla unijeti u crkvu u trenutku kada je u crkvi potpuni mrak te kako bi plamen uskrsne svijeće rasvijetlio mračne sile i unio svjetlo u današnji svijet. To svjetlo simbolizira uskrslog Krista koji je za nas mučen, pokopan i uskrsnuo. Zato se čin bdijenja započinje na Veliku subotu kada padne noć, a mora završiti prije zore.

U Službi svjetla u samoj su crkvi ugašena svjetla, a predsjedatelj pred crkvom blagoslivlja oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. Možda bi ovdje bilo prikladno spomenuti simbolizam svijeće. Svijeća je djevičanski plod pčela, i zato je prikladna da bude simbol Krista, Sina djevičanske Majke. U uskrsnu svijeću predvoditelj slavlja ucrtava križ te ‘Alfu’ i ‘Omegu’, prvo i posljednje slovo grčkog alfabeta, jer uskrsli Krist je početak i kraj svega stvorenoga.

Nakon toga svijeća se pali na blagoslovljenom ognju i nosi kroz crkvu s tri ‘postaje’; pri dnu crkve, u sredini i pred oltarom. Đakon ili onaj koji nosi svijeću podiže je i pjeva: ‘Svjetlo Kristovo’. Na taj poklik vjernici odgovaraju: ‘Bogu hvala!’ Nakon toga slijedi Vazmeni hvalospjev, čiju je ljepotu potrebno doživjeti slušanjem.

Služba riječi je dugačka zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra ‘razmatrajući divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju’, kako se navodi u Rimskom misalu. Samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija je završavala euharistijskom službom.

Iz Staroga zavjeta imamo sedam čitanja koja govore o značajnijim Božjim zahvatima u povijesti izraelskog naroda. Iza svakog čitanja predvoditelj moli molitvu povezanu s pročitanim. Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja slijedi Slava – koja se ne pjeva u vremenu korizme – zatim Pavlove poslanice i na kraju Lukin izvještaj o otkriću praznoga groba.

Krsna služba započinje blagoslovom vode kojem prethode Litanije svih svetih. Nakon blagoslova vode slijedi odricanje od grijeha, to jest od Sotone, te ispovijest vjere. Vodom će biti kršteni odrasli katekumeni ili djeca koja će se krstiti u ovoj noći. Ako nema kandidata za krštenje, tada predvoditelj škropi sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja koja su dali Bogu osobno ili njihovi roditelji i kumovi.

Euharistijska služba u vazmenom bdijenju vrhunac je Kristove prisutnosti u ovoj noći nakon što smo Ga doživjeli prisutnog u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u Riječi te u krštenju.

Euharistija ostvaruje prisutnost Krista pod prilikama kruha i vina, koji je među nama prisutan u svakodnevnom životu kao Uskrsli, a posebno u svakom misnom slavlju kada nam samoga sebe daje za naše suobličenje Njemu proslavljenom.