Sveti Vjenceslava bio je češki knez od 921. do 929. godine. Česi svoga prvog sveca nazivaju Vaclav. Prema pisanim izvorima i predaji, bio je uzorna kršćanskog života. U sebi je ujedinjavao misionarsku predaju svetih Ćirila i Metoda iz Velike Moravske i onu njemačku iz Regensburga.

Vjenceslav je sin češkog vojvode Vratislava I. i njegove žene Dragomire. Rođen je oko 907. godine, a poginuo je u 22. godini života. U dvanaestoj godini je ostao bez oca pa ga je odgajala baka, sveta Ljudmila, koja ga je dala školovati kod učenika svetog Metoda. Odgojen je kršćanski, pa je kao knez vodio miroljubivu politiku i promicao pravednost. Dalju izobrazbu primio je na dvoru Budeču. Nakon očeve smrti narodno vijeće izabralo je Vjenceslava za nasljednika. Do njegove punoljetnosti, jedno je vrijeme kao regentkinja vladala njegova majka, pokrštena, ali površna kršćanka, brzo je došla u sukob zbog pobožnoga odgojnog utjecaja Ljudmile na Vjenceslava i običaja koji su tada vladali.

Vjenceslav je bio uzorni kršćanin i prijatelj siromaha, pravedni i revni vladar. Imao je u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u zemlji i na taj način postati što neovisniji o utjecaju Njemačkoga Carstva. Težio je duhovnom savršenstvu i redovničkom zvanju. Njegova majka Dragomira i mlađi brat pokušavali su to spriječiti. Vjenceslav je kanio vladavinu predati mlađem bratu, poći u Rim i ondje zamoliti papu da može postati redovnik. Zbog toga je posve nerazumljiva zavjera njegovih poganskih velikaša i brata mu Boleslava, koji su ga ubili na vratima crkve, na današnji dan, 28. rujna 935, u mjestu Stará Boleslav. Njegove relikvije čuvaju se u katedrali u Pragu, zajedno s relikvijama sv. Ivana Nepomuka. Zbog svojih visokih moralnih kvaliteta i svoje svetosti taj mladi knez postao najpopularniji svetac Češke i kamen temeljac češke državnosti.  Najljepši praški trg nazvan je po njemu – “Vaclavske naměsti”. Tamo se nalazi najglasovitiji svečev spomenik, koji ga prikazuje kako jaše na konju okružen kipovima čeških svetaca (sv. Prokopije, sv. Adalbert, sv. Ljudmila i sv. Ana).

Značajno je za njegov privatni život što je redovito molio s monasima i asketski živio. Posebno je rado pripremao kruh i vino za Euharistiju i svaki dan je pobožno sudjelovao u Svetoj misi. To je svakako vrlo značajno i zna­kovito. Prva mu je briga bila bogoslužje i Euharistija. A liturgija ističe kako je više cijenio nebesko nego zemaljsko kraljevstvo.  A to je baš ono na što nas liturgija često tijekom godine potiče: ljubiti i više cijeniti nebeska dobra, a manje se zanositi za materijalnim stvarima.

Sretan imendan slavljenicima!