Glasoviti i kod vjernika omiljeni Padre Pio,talijanski kapucin i mističar, rođen je 25. svibnja 1887. godine u južnotalijanskom mjestu Pietrelcina. Na krštenju je dobio ime Francesco. Od malena je osjećao potrebu za izražavanjem svoje duhovnosti kroz oblike stroge pokore pa je običavao, umjesto na jastuku, spavati na kamenu i svakodnevno molio najmanje petnaest krunica. Također je od ranih dana često doživljavao i nadnaravna ukazanja, što će se nastaviti kroz daljnji njegov život. Sa 16 godina ušao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je obukao franjevački habit i uzeo ime brat Pio. 

Ubrzo nakon što je ređen 1910. godine dobiva na svom tijelu prve znakove posebnih ožiljaka suživljenosti s Kristovom patnjom – stigme, a viđenja postaju sve izraženija. Prema zapisima, često je upadao u ekstatična stanja u kojima je imao viđenja Isusa, Marije i svetaca ali je, s druge stran,e doživljavao i vražja opsjednuća, koja su ga fizički jako iscrpljivala. Zdravstveno stanje mu je bilo dosta loše pa je, zadržavši svoj kapucinski habit, nastavio život u rodnom domu. Kraće je vrijeme bio u vojsci, no zbog lošeg zdravstvenog stanja otpušten je i ponovno se vraća u samostan u San Giovanni Rotondo, gdje ostaje do kraja života. Od 1918. pa do smrti, 23. rujna 1968. godine, stalno je imao stigme – krvave rane na rukama, nogama i desnom boku. One su stalno krvarile i boljele, punih pedeset godina. Osim što je na takav fizički bolan način bio obilježen, morao je podnositi i različite oblike nerazumijevanja. Dok je narod u tom mističaru vidio sveca i hrlio mu na ispovijed i svetu misu, ekstatični oblici njegova života zahtijevali su pomno medicinsko preispitivanje te mu je zbog toga jedno vrijeme bilo zabranjeno vršenje svećeničke službe, osim u zatvorenim samostanskim zidinama, daleko od javnosti i druge subraće.

Nakon pomne medicinske i znanstvene obrade onoga što se zbivalo s njegovim tijelom, zaključeno je da je sve autentično, te je tada mogao nastaviti ispovijedati i slaviti svetu misu, činiti ono što je jedino cijeli život i želio. Otada se ponovno u samostan slijevaju “rijeke” hodočasnika, a sačuvana svjedočanstva govore o čudesnim izlječenjima mnogih, kao i o zadobivanjima drugih milosti. Živio je kao siromašni fratar koji je bio sav uronjen u molitvu i Kristovu patnju, posebno u svetoj misi.

Čovjek molitve i patnje, skroman i ponizan fratar, ispovijedao je od jutra do mraka i ponizno služio svetu misu. Njegova duhovna oporuka glasi: “Ljubite Gospu i nastojte da ona ljubi vas. Molite uvijek krunicu!” Svesrdno je nastojao ublažiti patnje mnogih obitelji, naročito bolesnika i siromaha. Zbog toga je 1956. utemeljio i otvorio “Kuću za olakšanje patnji”, posvećenu Mariji, tada najbolje opremljenu bolnicu u Italiji. Već 1940. počeo je organizirati molitvene skupine, koje je nazvao “rasadištem vjere i ognjištem ljubavi”, a pravi su procvat doživjele između 1947. i 1950. Kasnije ih je papa Pavao VI. nazvao “velikom rijekom ljudi koji mole”.

Izmoren stalnim patnjama i već u godinama, otac Pio je sve više gubio snagu, tako da se početkom 1968. godine kreće u kolicima. Smrt ga je zatekla vedrog raspoloženja, 23. rujna 1968. godineima.  Ljudi su ga odmah počeli slaviti kao sveca. Crkva u kojoj je godinama slavio svetu misu, uskoro je postala cilj neprestanih hodočašća te mjesto molitve, ljubavi i obraćenja. Za života, a još više nakon smrti, Bog je po ovome čudesnom svecu učinio, i još uvijek čini, tolika čuda i milosti u svome narodu. Tijelo mu je ostalo neraspadnuto. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 2. svibnja 1999., a na proslavu beatifikacije došlo je čak milijun hodočasnika. Svetim ga je proglasio isti papa 16. lipnja 2002. godine.

“Molitva je najbolje oružje koje imamo: to je ključ koji otvara srce Božje”, rekao je sv. Padre Pio.

Molitva sv. Padre Pija

Ostani sa mnom, Gospodine, jer mi je potrebna Tvoja prisutnost da Te ne bih zaboravio.

Ti znaš kako mi je lako napustiti Te.

Ostani sa mnom, Gospodine, zato što sam slab i trebam Tvoju snagu da ne padam tako često.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer Ti si moj život i bez Tebe gubim svoj žar.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer Ti si moje svjetlo i bez Tebe sam u tami.

Ostani sa mnom, Gospodine, da mi pokažeš svoju volju.

Ostani sa mnom, Gospodine, da čujem Tvoj glas i slijedim Te.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer Te želim mnogo voljeti i biti uvijek u Tvojoj blizini.

Ostani sa mnom, Gospodine, ako želiš da Ti budem vjeran.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer iako je moja duša siromašna, želim da za Tebe bude mjesto utjehe, utočište Ljubavi.

Ostani sa mnom, Isuse, jer kasno je i dan se provodi kraju, a život prolazi… smrt, sud i vječnost približavaju se. Potrebno mi je još snage da ne posustanem na putu i zato Te trebam. Kasno je i smrt je sve bliža. Plašim se tame, iskušenja, suhoća, križa, žalosti. O, kako te trebam, moj Isuse, u ovoj noći progonstva!

Ostani sa mnom, Isuse, u životu i svim opasnostima, trebam Te.

Dopusti da Te prepoznam poput Tvojih učenika u lomljenju kruha, tako da Euharistija bude svjetlo koje razgoni mrak, snaga koja me jača, jedina radost moga srca.

Ostani sa mnom, Gospodine, jer u času svoje smrti želim ostati sjedinjen s Tobom, ako ne po pričesti, tada barem po milosti i ljubavi.

Ostani sa mnom, Isuse, ne tražim božansku utjehu jer je ne zaslužujem, već Tvoju prisutnost, o da, to Te molim!

Ostani sa mnom, Gospodine, jer samo Tebe tražim. Tvoju ljubav, Tvoju milost, Tvoje srce, Tvoj Duh, jer Te volim i ne tražim drugu nagradu osim da te volim sve više i više.

U čvrstoj ljubavi voljet ću Te svim svojim srcem dok sam na zemlji i nastavit ću Te voljeti savršeno u vječnosti. Amen.