Latinska Crkva danas slavi sv. Nicefora, carigradskog patrijarha o čijem nam je životu najljepše svjedočio njegov suvremenik Ignacije Slatkopojac. Budući je Nicefor umro kao sedamdesetogodišnjak, nakon 13 ili 14 godina prognanstva započetog u ožujku 815., pretpostavlja se da je rođen 758. ili 759. godine. Niceforovi su roditelji bili vrlo pobožni, a osobito su vjeru posvjedočili kad je Crkvu razdirao ikonoklazam. Zbog štovanja svetih slika otac mu je bio prognan i nakon 6 ili 7 godina progonstva umro je u Bitiniji. Majka mu je prigrlila monaški život, a umrla je nakon što joj je sin bio uzdignut na patrijaršijsku službu.

Nicefor je neko vrijeme bio carski tajnik, ali je privučen željom za savršenstvom vjerničkoga života otišao u samoću. Tamo je utemeljio samostan sv. Teodora gdje je živio asketskim životom a usavršavao se i u duhovnom i klasičnom nauku. Bio je izraziti zastupnik štovanja svetih slika, a sudjelovao je i na Drugom nicejskom saboru koji je osudio ikonoklazam. Car Nicefor I. htio ga je postaviti za patrijarha, pa ga je stoga pozvao iz samostana Sv. Teodora i povjerio mu na brigu najveću ubožnicu u gradu. Sveti se Nicefor opirao carevoj volji, ali su ga na kraju primorali pa je 12. travnja 806. posvećen za biskupa.

Zbog svoje vjernosti štovanju slika dospio je u progonstvo, nakon čega je, iscrpljen bolešću i drugim nevoljama, 828. godine preminuo u samostanu sv. Teodora. Godine 843. došlo je do konačnog trijumfa pravovjerja i kanonizirani su svi koji su zbog toga trpjeli, među njima i Nicefor. Tijelo mu 847. godine preneseno u Carigrad, gdje je najprije bilo izloženo u crkvi sv. Sofije, a potom pokopano u crkvi Svetih apostola.