Između 17. studenog 1885. i 27. siječnja 1887. godine u Ugandi su za katoličku vjeru poginula 22 mučenika. Njihova krv nije bila uzalud prolivena. Natopivši tlo Ugande, pogodovala je razvoju i širenju kršćanstva u toj zemlji, koju zbog njezinih divnih jezera, planinskih lanaca i gornjeg dijela rijeke Nila s pravom nazivaju biserom Afrike. U prošlim desetljećima jedna trećina stanovništva u Ugandi bili su kršćani, što je za afrički kontinent bio rekordan broj.  Prvi misionari su u Ugandu došli 1879. godine i djelovali do 1882. kad su bili protjerani, ali su se već za dvije godine mogli opet vratiti. Mladi kralj Mwanga dopustio je misionarima njihovo djelovanje. Među njegovim dvorjanima bilo je već podosta kršćana, pa su tako dvojica kršćana otkrila zavjeru protiv kralja, ali su i posredovali da urotniku bude oprošteno, štoviše da ga se zadrži u službi.

Čini se kao da su tu pogriješili, jer je urotnik nastojao pridobiti kraljevo povjerenje, ali protiv kršćana, u čemu je i uspio, prikazavši ih kao neprijatelje kraljevstva. Prvi je pogubljen Josip Mkasa 17. studenog 1885., a potom je kralj sazvao sve dvorjane i zatražio da se kršćani javno očituju. Oni su to i učinili, predvođeni Karlom Lwangom, s kojim su noć prije proveli u molitvi pripremajući se za smrt.

Odvedeni su i spaljeni 3. lipnja 1886. godine. Blaženima ih je proglasio papa Benedikt XV. 1920. godine, a papa Pavao VI. proglasio ih je svetiima 18. listopada 1964. na Misijsku nedjelju, za vrijeme 3. zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora. Među tim mučenicima crkveni postupak za proglašenje blaženima Matiju Murumbu naziva ‘najljepšim cvijetom u kruni ugandskih mučenika’. Karlo Lwanga proglašen je 1934. zaštitnikom Katoličke akcije i mladeži u Africi. Ovi su mučenici produžetak slavnih stranica mučeničke povijesti afričke Crkve.