Sveti Kamilo je rođen 1550 godine. Njegov rani život nije uopće pokazivao da će mladić postati svetac. Majka mu je rano umrla, otac ga je zapostavljao, a razvio je i ovisnost o kocki. Sa sedamnaest godina obolio je na nogu i ta ga je bolest pratila cijeloga života. U Rimu je pristupio bolnici svetog Jakova za neizlječivo bolesne, i kao pacijent i kao sluga, ali je nakon devet mjeseci otpušten zbog svadljivosti. Potom je tri godine služio u venecijanskoj vojsci. S dvadeset i četiri godine Kamilo je konačno prokockao sav imetak.

Zaposlio se u kapucinskom samostanu gdje je, čuvši jednu propovijed, ganut odlučio promijeniti svoj život. Ušao je u kapucinski novicijat, ali su ga zbog bolesne noge otpustili. Vratio se u Rim, pa kapucinima, ali je opet otpušten. Konačno je u bolnici u Rimu doživio treću sreću. Zbog njegove su ga predanosti imenovali nadstojnikom i otada je ostatak života posvetio brizi za bolesne. Na nagovor svetog Filipa Nerija, zaređen je za svećenika u trideset i četvrtoj godini.

Napustio je bolnicu i osnovao vlastitu družbu kamilijanaca. I kao poglavar nastavio se osobno brinuti za bolesne. U brizi za bolesnike posebnu je pažnju posvećivao higijeni i obuci onih koji su se brinuli za bolesne. Pripadnici njegove družbe djelovali su i na našem području za ratova s Turcima, kao neka vrsta prve organizirane vojne hitne službe. Brinuli su se i za zatočenike, galijote i žrtve kuge. Još na samrti Kamilo je ustao iz kreveta kako bi posjetio nekog bolesnika. Zaštitnik je bolnica, bolesnika i bolničara.