U Crkvi se danas sjećamo svetih supružnika Julijana i Bazilise. Bazilisa je umrla naravnom smrću, a Julijan je podnio mučeništvo zato što je za vrijeme Dioklecijanovih i Maksimilijanovih progonstava skrivao kršćane u svoju kuću.

Sjećamo se i benediktinca Adrijana Kenterberijskog. Povijest ovoga sveca očituje univerzalnost i katolicitet Crkve. Rodio se u Africi, a radio i umro u Engleskoj. Nakon dolaska u Italiju stupio je među benediktince i bio opat u Neridi blizu Napulja. Papa Vitalijan koji je umro 672. godine kanio ga je imenovati za nadbiskupa u Canterburyu, ali je Adrijan to odbio i predložio papi da za nadbiskupa imenuje Teodora, a sebe je predložio za njegova suradnika. Tako je Teodor postao nadbiskup, a Adrijan je imenovan opatom samostana sv. Petra i Pavla u Canterburyu. Upravljao je 30 godina opatijom i surađivao s nadbiskupom Teodorom. Osobitu je pozornost posvećivao naobrazbi monaha, učeći ih grčki i latinski jezik, Sveto pismo i teologiju, a svojim ih je primjerom poticao na krepostan život. Time je uvelike pridonio razvoju Crkve u Engleskoj. Sveti je Adrijan umro 9. siječnja 710. godine.