Danas je pred nama svetac koji je duhovno odgajao drugog sveca. To je sv. Josip Cafasso koji je bio duhovnik sv. Ivanu don Bosku i tako Cafassu možemo zahvaliti don Boskov put i utemeljenje Salezijanske družbe. Papa Pio XI. nazvao ga je „biserom talijanskoga klera“.  Za njega je don Bosko rekao: ‘Njemu sve dugujem. On mi bijaše otac i savjetnik, vođa i pomoćnik.’

Josip Cafasso rođen je 1811. u Pijemontu. Roditelji su mu bili pobožni seljaci, od kojih je baštinio osjećaj za rad, vjeru i međusobne odnose. U djetinjstvu je mnogo prepatio zbog slaba zdravlja i grbe na leđima, zbog koje su ga druga djeca zadirkivala. Ipak, budući da ničim nije odavao nervozu, niti je uzvraćao, nego je bio prijazan sa svima, djeca su ga ipak zavoljela i počela se prema njemu ponašati zaštitnički. Za svećenika je zaređen 22. rujna 1833. godine. Njegov svećenički vijek neće biti dug. Neće trajati ni 30 godina, ali će zato biti sav ispunjen djelima neobične svećeničke revnosti. On je često govorio: “Prezadovoljan sam što sam postao svećenik.” Ali to je ne samo govorio, već se to očitovalo u cijelom njegovu životu.

Premda nije osnivao nikakve družbe, niti je pisao neka posebna pravila za zajednički život, odlikovao se vlastitim životom koji je druge poticao na predanje Kristu. Bio je i profesor moralne teologije. Međutim, nikad svoje studente nije poučavao samo ex cathedra, nego i primjerom i izravnim pastoralom u pojedinim župama, nastojao je osim znanjem ispuniti i ljubavlju prema ljudskim dušama. Bio je i vrlo tražen ispovjednik. Sate i sate provodio je u ispovjedaonici dajući odrješenja i savjete. U grad je zalazio jedino zbog pohađanja bolesnika, siromaha i zatvorenika. Odgajao je mlade zidare i imao bogato iskustvo rada s mladima. Neumoran rad i neprestana pokora kojoj se podvrgavao iscrpili su njegov ionako oslabljeni organizam, pa je umro u 49. godini, 23. lipnja 1860. godine. Nakon njegove smrti, don Bosko je zapisao da je Cafasso bio ‘uzor svećeničkog života’ i ‘veliki dobrotvor čovječanstva.’