Biskup i crkveni naučitelj. Zaštitnik korisnika interneta. Svestrani znanstvenik i govornik, rođeni učenjak. Trudio se oko ljubavi i pravednosti u redovničkoj zajednici. Imao je razumijevanja za slabosti svoje subraće. Sve je znao mudro voditi i usmjeravati pravom cilju.
Na današnji je dan 636. godine umro sv. Izidor Seviljski, biskup i crkveni naučitelj. Odrastao je u svetoj obitelji, jer su mu svetim proglašeni i dvojica braće biskupa i jedna sestra. Rano je ostao bez oba roditelja, pa je brigu za njega preuzeo stariji brat Leander, opat u samostanu. Tamo je Izidor zadobio monaški odgoj u kojem je zavolio učenje, pobožnost i smiren život. Uskoro je postao redovnik, a u 30. godini naslijedio je brata opata u njegovoj službi.
Kao redovnik, Izidor se trudio oko ljubavi i pravednosti u redovničkoj zajednici. Stoga je napisao i monaško pravilo koje se pokazalo vrlo mudro sročenim i prikladnim za živu međusobnu ljubav redovnika. Imao je razumijevanja za slabosti svoje subraće. Sve je znao mudro voditi i usmjeravati pravom cilju. Bio je i rođeni učenjak. U knjižnici se osjećao kao u svetištu. Dobro je poznavao stare pjesnike, filozofe, povjesničare, prirodoslovce i druge.
Iznad svega, družio se s Božjom riječju koju je tumačio i svojim djelima. Ipak, Bog ga je digao od knjiga i pripravio mu biskupsko mjesto na kojem je 601. godine zamijenio svoga brata Leandra u seviljskoj biskupiji. Biskupovao je 30 godina, a sve su bile prožete poučavanjem i marnim radom u kojem je na vidjelo izišla njegova govornička vještina.
Prije smrti svoje je imanje razdijelio potrebnima, jer je htio umrijeti posve siromašan, sličan svome vječnom uzoru Isusu Kristu koji ništa nije posjedovao. Izidor je umro 4. travnja 636. godine i pokopan je uz svoga svetog brata Leandra i sestru Florentinu. Zaštitnik je školske djece, studenata, Interneta, računala, korisnika računala, računalnih tehničara, informatičara, topografa, filozofije i književnosti te mnogih naselja, župa i crkava širom svijeta.
Nekoliko misli današnjeg sveca:
Tko želi biti stalno s Bogom, mora često i moliti i čitati. Kad naime molimo, mi s Bogom razgovaramo, a kad čitamo, Bog s nama govori.
Jednu i drugu blagodat pruža čitanje svetih Pisama. Ono poučava razum pameti, ali isto privodi čovjeka, otrgnuta od ispraznosti svijeta, k ljubavi Božjoj.
Nitko ne može dokučiti smisao Svetog pisma, ako se čitanjem s njime ne sprijatelji. Stoji napisano: Ljubi ga i podići će te, proslavit će te, kad ga budeš zagrlio…”