Sveti Ivan Maria Vianney, poznat kao Arški župnik, rođen je 8. svibnja 1876. god. u malom francuskom selu Dardilly, nedaleko od Lyona. Seljačka obitelj iz koje je potjecao bila je duboko kršćanska, uvijek spremna pomoći siromasima i prosjacima. Njegovo djetinjstvo i rana mladost bili su zasjenjeni događajima francuske revolucije, koja je zabranjivala svaki oblik religioznog života. No, to ga nije slomilo da napreduje u pobožnosti, nego je zajedno sa svojim roditeljima redovito kriomice išao na svetu misu, a na vjeronauk je odlazio pješačeći noću kilometre i kilometre. Prvu pričest je primio u štaglju. 

Nakon revolucije je u obližnje mjesto došao pobožni svećenik koji je u mladom Vianneyu uočio plemenitu dušu otvorenu Božjim poticajima. Uzeo ga je k sebi s namjerom da ga odgoji za svećenika. To je išlo teško jer Vianney nije bio nadaren. Sve do svoje 17 godine bio je nepismen, samo je zahvaljujući razumijevanju i mudrosti onih svećenika koji su u njemu vidjeli puno više no što su to obično ljudi vidjeli, upisao teološki studij, prepreke su se itekako nastavile. Budući da je jako želio postati svećenik, mladić se dao na hodočašće, proseći do obližnjega svetišta gdje je bio grob sv. Franje Regisa. Taj svečev zagovor, isprošen hodočašćem, toliko mu je pomogao da je poslije toga napredovao u učenju, barem toliko da više nije upadao u malodušnost. Ipak, u sjemeništu su ga profesori rušili gotovo na svakom ispitu. Vrlo smionim zauzimanjem generalnog vikara iz Lyona, Vianney je ipak zaređen za svećenika.

Tako je Crkva u njegovoj osobi dobila vrijednog svećenika, pastoralnog radnika i sveca. Zaređen je u kolovozu 1815. godine, a imenovan je kapelanom u mjestu gdje se spremao na svećenički poziv. Tu ga je njegov prijatelj svećenik uveo još dublje u molitvu i asketski život, kao i u pastoralni rad. Tri godine potom imenovan je župnikom u Arsu, siromašnom i vjerski vrlo zapuštenom mjestu nedaleko od Lyona, s obrazloženjem da u toj župi nema puno ljubavi prema Bogu. Postao je duboko svjestan da on mora utjeloviti Kristovu prisutnost i svjedočiti Božje milosrđe: „Gospodine, daruj mi obraćenje moje župe. Spreman sam cijeloga svog života trpjeti što god Ti hoćeš!“.  Ne treba puno govoriti da bi se dobro molilo“, govorio je, „znamo da je Isus u tabernakulu. Otvorimo mu svoja srca, radujmo se u njegovoj svetoj prisutnosti. To je najbolja molitva.“ I pozivao bi ih: „Dođite na Svetu Pričest braćo i sestre, dođite Isusu. Dođite živjeti od Njega, kako biste živjeli s Njim… Naravo, niste Ga dostojni, ali trebate Ga!“ S tom molitvom krenuo je u svoju misiju.  

 Tu je ostao na službi punih 40 godina, sve do svoje smrti. Bez umišljenosti i nadmenosti, živio je jednostavan život pobožnog župnika, prepun molitve, pokore, nosio je kostrijet i hranio se samo krumpirom. Pomagao je  svima koji su bili u bilo kakvoj potrebi, a posebno se njegova dobrohotnost i razumijevanje župljana i svih drugih koji su mu dolazili, osjetila u svakodnevnom klanjanju Kristu u euharistijskoj žrtvi, kao i u višesatnom ispovijedanju, koje je nerijetko bilo i više od dvanaest sati, bio je kao sjajna zvijezda koja je pokazivala put u nebo. Tako je svojim životnim primjerom i prednjačenjem u duhovnosti i pobožnosti obratio mnoge. Ars je u narednom vremenu postao stjecište mnogih hodočasnika koji su se dolazili nadahnjivati na tom izvoru duhovne ljepote koja je izlazila iz tog jednostavnog župnika koji se nikad nije uzdizao iznad bilo koga drugoga. Njegovi biografi kažu kako je znao čitati ljudske misli, pa je u tom smislu bio poseban blagoslov svima koji su dolazili k njemu na ispovijed. Također, pripisuju mu se i mnoga čuda još za života. Prvo čudo koje je učinio je umnažanje brašna. 

Umro je 4. kolovoza 1859. god. nakon 42 godine župničke službe, u 73. godini života u ranim jutarnjim satima. Blaženim ga je proglasio papa Pio X. 1905. god., a svetim papa Pio XI. 1925. god. Tijelo mu je ostalo neraspadnuto.  Zaštitnik je svećenika, ispovjednika i župnika.

Savjeti sv. Ivana Marije Vianneya

1. Bog je svugdje i spreman je čuti naše molitve.

2. Nevolje se tope pod žarkim molitvama poput snijega pod suncem.

3. U molitvi nam vrijeme prolazi tako brzo, i tako ugodno, pa ni ne primijetimo koliko dugo traje.

4. Ne postoji nitko tko ne može moliti, i to moliti u svako doba i na svakom mjestu, noću ili danju, kada mu je teško na poslu ili kada se odmara, na polju, kod kuće ili kada je na putu.

 Molitva  sv. Ivana Marije Vianneya

Volim te, o moj Bože, i moja jedina želja je da te volim do svoga zadnjeg daha. Volim te, o Bože beskrajno ljubljeni… i više volim umrijeti ljubeći te nego živjeti i jedan trenutak ne ljubeći te. Ljubim te, o moj Bože, i jedino želim nebo da bih imao sreću ljubiti te savršeno. Ljubim te, o moj Bože, i jedino se bojim pakla, jer se tamo nikada neće imati slatka utjeha voljeti te. O moj Bože, ako moj jezik ne može reći u svakom trenu da te volim, želim da ti barem moje srce to ponavlja onoliko puta koliko dišem. Ah! Daj mi milost da patim ljubeći te, da te volim trpeći, te da jednog dana izdahnem ljubeći te i osjećajući da te ljubim. I što se više približavam svome kraju, više te zaklinjem da umnožiš i usavršiš moju ljubav. Tako neka bude. Amen.