Crkva danas slavi sv. Franju de Geronima, isusovca i misionara. Rođen je 1642. godine u Grotagliu u južnoj Italiji, u građanskoj obitelji kao prvo od jedanaestero djece. Obitelj je bila prilično bogata, no još više od materijalnoga bogatstva obilovaše dubokom vjerom i kršćanskom pobožnošću. Stoga nikakvo čudo što je dala Crkvi tri duhovna zvanja. Najslavnije je od njih zvanje ovoga sveca. Već je bio svećenik kad je stupio u Družbu Isusovu. Poglavari su ga već nakon jedne godine novicijata pridružili skupini pučkih misionara koja je krstarila gradovima i selima južne Italije.  Zavolio ja taj grad ljubavlju svoga učitelja Isusa Krista, “prijatelja, carinika, grešnika i bludnica”.  Njegov duhovni rad odvijao se po mračnim ulicama, sumnjivim predgrađima, zloglasnim četvrtima i životopisnim napuljskim trgovima.

Pokazao je izvanredne sposobnosti kao organizator velike misionarske ekipe u kojoj su djelovali i laici. Oni su se novačili iz redova malih obrtnika i svečevih obraćenika. Preko njih je dopirao i do onih na dnu društva ljudske i moralne bijede, posvuda je širio tople riječi vjere i ljubavi, a njegove potresne propovijedi obratile su mnoga tvrdokorna srca. Posjećivao je bolesnike i siromahe, propovijedao po zatvorima i javnim kućama, spašavao djecu od zla puta. Pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljenja.

Iscrpljen naporima što ih je podnio za Božje kraljevstvo umro je 11. veljače 1716. godine a svetim je proglašen 1839. godine. Blaženim ga je 1806. g. proglasio papa Pio VII., a svetim 1839. g. papa Grgur XVI. 

Sveti Ignacije iz Lakonija, mjesta u brdima srednje Sardinije, rođen je 1701. Na krštenju je dobio imena Franjo, Ignacije i Vinko. Njegov život pokazat će da je od svih tih svetaca baštinio ponešto od njihova nasljedovanja Krista. Od djetinjstva je od majke upijao kršćanske vrline. U 18. se godini teško razbolio pa se zavjetovao Majci Božjoj da će, ako ozdravi, poći u kapucine. Ozdravio jest, ali je na zavjet zaboravio, dapače, počeo je raskalašeno živjeti. Jednom se konj na kojem je jahao prestrašio i počeo juriti bezglavo između provalija. Ignacije se ponovno sjetio zavjeta i čvrsto odlučio ispuniti ga ako se sve dobro završi. Tako je i bilo.

Otišao je kapucinima koji su ga jedva primili na kušnju. Nakon što su ga htjeli otpustiti, on se opet utekao zagovoru Majke Božje. Ipak je primljen i kao redovnik bio je određen prositi milostinju za samostan. Činio je to deset godina, a potom je pozvan u glavni grad Sardinije Cagliari, kojem je sljedećih 40 godina nastavio svoj misionarski rad. Dok je prosio poučavao je ljude vjeri. Bog ga je obdario darom proroštva i čudesa, pa su svi doslovce hrlili k njemu. Umro je 11. svibnja 1781. godine, a svetim je proglašen 1951.