Danas je spomen sv. Elizeja proroka koji je živio u 9. stoljeću prije Krista. O njemu piše u starozavjetnoj Prvoj i Drugoj knjizi kraljeva. Rodio se u Abel-Meholahu. Potjecao je iz imućne obitelji, bavio se poljodjelstvom i bio je prilično bogat. Na tom mjestu pronašao ga je za plugom prorok Ilija, kad se vraćao jordanskom dolinom s gore Horeba. Poklao je sve svoje volove (12 pari), priredio gozbu, a onda se zaputio za Ilijom da ga poslužuje. Svojim  je životom opravdao značenje svoga imena koje znači ‘Bog je moje spasenje’.

Prema biblijskoj tradiciji bio je čudotvorac. Učenik proroka Ilije, nastavio je njegovo djelo, a kad je Ilija uznesen ognjenim kolima na nebo, Elizej je primio snagu i moć Ilijina duha. Naslijedio je „obilje Ilijina duha“ i Ilijin plašt koji mu je bio od osobite pomoći. Plaštem je razdijelio vode rijeke Jordana da bi je prešao, kao što je to nekada učinio Mojsije na Crvenom moru. a nakon njegove smrti u kontaktu s prorokovim kostima mrtvac je oživio: „Dogodilo se da neki, sahranjujući čovjeka, baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge.” Činio mnoga čudesa, među njima i umnažanje kruha.

Elizej je igrao presudnu ulogu u vjerskom i političkom životu izraelskog naroda. Njegovo su štovanje na Zapadu posebice širili redovnici karmelićani koji su ga držali drugotnim utemeljiteljem svoga reda. U tradiciji je ostalo poznato da su relikvije sv. Elizeja proroka u 8. stoljeću prenesene u Ravennu.

Sjećamo se i etiopskih mučenika koji su 1638. godine mučeništvo podnijeli zbog naviještanja Isusa Krista u sredini zahvaćenoj monofizitima, jednom od prvih sljedbi s početka kršćanstva. Podsjetimo, na prvim saborima rješavani su temelji katoličkog nauka, posebice glede Isusove osobe, njegova čovještva i božanstva. Dok su jedni isticali čovještvo, drugi su ustrajali na Isusovu božanstvu. Na jednom od sabora usvojeno je ispravno učenje prema kojemu je Isus druga božanska osoba, koja ima i ljudsku i božansku narav, neodijeljenu i nepomiješanu. Česta su bila zastranjenja učenja o Kristovoj volji. U svemu tomu trebalo je puno mudrosti Duha Svetoga i hrabrih ispovjedalaca koji su znali lučiti privid od zbilje.

Kako je u Etiopiji dugo bila prisutna monofizitska Crkva, pape su neprestano nastojale slati misionare i propovjednike ne bi li taj narod zaštitile pred navalama islama i privele ih pravovjerju. Tako je papa Julije III. u 16. stoljeću poslao isusovačke misionare koji su tamo djelovali do 1633. kad su bili protjerani. Otac Apolinar de Almeida uspio je s dvojicom subraće ostati skriven sljedeće tri godine, prepune neimaštine, gladi, straha od prokazivanja i smrti. Na kraju su ih ipak otkrili, utamničili, mučili, i na kraju dali razjarenoj svjetini da ih kamenuju. Bilo je to 1638. godine. Za vrijeme tih progona poginulo je ukupno osam misionara, isusovačkih mučenika u Etiopiji.