Ako je obiteljsko ozračje za razvoj kršćanina, a pogotovo sveca, od neprocjenjive važnosti, onda nam to potvrđuje obitelj današnjega sveca, svetoga Cezarija. Neobična svetačka obitelj bila je obdarena izuzetnim likovima i kršćanskim vrlinama. Cezarijev otac Grgur, majka Monna i brat Grgur, slavni teolog i crkveni otac, štuju se kao sveci. Cezarije je rođen 330. godine u Nazianzu. Odrastavši, pošao je iz svog rodnog grada u Aleksandriju da se ondje posveti proučavanju geometrije, zvjezdoznanstva i medicine, a medicina ga je naročito privlačila.

Kada se vratio u domovinu, vršio je liječničku službu s velikim uspjehom. Glas o njemu dopro je i do carskoga dvora, pa ga je car Konstancije pozvao u Carigrad. Tamo je postao dvorski liječnik. U toj službi ga je potvrdio čak i car Julije Apostat, mrzitelj kršćanstva, unatoč tomu što je Cezarije čvrsto pristajao uz kršćansku vjeru.

Car Jovijan imenovao je pak Cezarija upraviteljem pokrajine Bitinije u Maloj Aziji, gdje je prigodom jednoga strašnog potresa čudesno umakao smrti. Taj ga je događaj tako uzbudio da je odlučio ostaviti javnu službu te se isključivo posvetio spremanju za vječnost i spasenju svoje duše. Kako je još uvijek bio katekumen, dao se odmah krstiti te je provodio pokornički život sve do svoje prerane smrti godine 369. Sve svoje bogatstvo ostavio je siromasima, i to je najljepše što je mogao učiniti.

Sprovodni govor svome bratu Cezariju izrekao je Grgur Nazijanski, slavni govornik. Evo nešto iz govora sv. Grgura u pohvalu brata Cezarija: “…I nas u prikladno vrijeme primi; naš život u tijelu tako dugo usmjeruj, koliko to bude korisno. Isto tako, primi nas koji smo iz straha prema Tebi pripravni, ali ne uznemireni, da Ti u posljednji dan ne okrenemo leđa i da ne bismo bez svoje volje bili odavde otkinuti i otrgnuti, kao što su obično oni koji su privrženi svijetu i puti, već da spremno i veselo idemo u susret blaženom i dugovječnom životu u Kristu Gospodinu Isusu našemu, Kome neka je slava u vijeke vjekova! Amen!”