Sveti Bazilije i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji, bili su najžešći borci protiv arijevaca koji su nijekali Kristovo božanstvo. Obojica su rođeni tridesetih godina IV. stoljeća u Kapadociji u Maloj Aziji u kršćanskim obiteljima, pa su prema rodnom mjestu poznati i pod imenom Veliki Kapadočani. Resilo ih je prijateljstvo još od studijskih dana. Bili su veliki govornici i pisci. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski se, uz sv. Atanazija i sv. Ivana Zlatoustog, ubrajaju u četiri velika istočna crkvena oca. Vrsno su tumačili i osvjetljavali tajnu Presvetoga Trojstva i na prikladan način i vrlo razumljivim jezikom predstavljali biblijske i apostolske sadržaje vjere.

Premda su obojica voljela samoću, morali su prihvatiti biskupije: Bazilije u Cezareji, a Grgur u Carigradu. U vrijeme Grgurova upravljanja carigradskom biskupijom, bijedna ljudska zavist uzela je maha i Grgur se dragovoljno odrekao biskupske časti. Preuzeo je malu biskupiju u Nazijanu gdje je naslijedio svoga oca. Time je dobio više vremena za pisanje, a čemu možemo zahvaliti niz dragocjenih spisa. U svojim ‘Govorima’ naznačuje pravi lik svećenika, život monaha, ljubav prema siromasima i kontemplaciju. Od njega nam je ostalo oko 500 pisama i 240 poslanica. Pisao je i himne. Umro je odan Bogu i Crkvi, sa 60 godina života 389. ili 390.

Sveti Bazilije otac je istočnoga redovništva. Njegova pravila kasnije su koristili mnogi utemeljitelji redova. Bazilijevo djelo ‘O Duhu Svetom’ odiše dubokom mistikom. U ‘Komentaru Izaije’ govori o darovima Duha Svetoga, a ‘Ascetika’ je i danas uzor monaškoga života. Za Bazilija su samostani bili kuće molitve, a sama molitva prošnja za dobro koju dobri upravljaju Bogu. Umro je s 48 godina.