Danas je sv. Alfonz Marija Liguori, biskup i crkveni naučitelj. Rođen je 27. rujna 1696. godine u Napulju kao sin velikog admirala Napuljskoga kraljevstva. Bio je veoma nadaren, volio je glazbu, pjesništvo i slikarstvo, ali se po očevu nalogu morao posvetiti pravu i već sa 17 godina postigao je doktorat. Dvije godine potom postao je samostalni odvjetnik. Izgubio je veliki spor u kojem je naišao na silno nepoštenje i spletke pa je razočaran zauvijek napustio taj posao.

Želio je ući u oratorijance sv. Filipa Nerija, ali se otac usprotivio, pa je postao biskupijski svećenik i počeo djelovati u Napulju. Iznenadio je svježinom i novošću naviještanja te brigom za siromahe, u čemu je pretjerao pa se teško razbolio. Poslali su ga na dulje bolovanje u kojem je imao vremena promisliti o svome radu. Odlučio se posvetiti siromašnom seoskom narodu, pa je radi toga utemeljio red Presvetog Otkupitelja čiji se redovnici zovu redemptoristi. Sveti Alfonz je ovako tumačio Oltarski Sakrament: „Naš najdraži Spasitelj u Posljednjoj večeri svojeg života, znajući da će iz ljubavi prema čovjeku biti ubijen, nije imao srca da nas ostavi same u ovoj suznoj dolini; nije dopustio da ga smrt odijeli od nas. On je ostavio sebe nama kao hranu u Oltarskom Sakramentu. Nije nam mogao pružiti ništa povrh toga da prema nama potvrdi svoju ljubav. Ljubav teži sjedinjenju s predmetom ljubavi. Sada Isus Krist ljubi dušu koja je u stanju milosti s beskrajnom ljubavi. On žarko želi sjediniti se s njom. To je ono što čini sveta pričest.” Za pobožnosti pred Oltarskim Sakramentom sveti Alfonz bi uzet u zanosu klicao: „Moj Bože, moja Ljubavi, vječna Ljubavi, ja Te ljubim!” Jednog jutra dok je čitao duhovno štivo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, članovi njegove kongregacije nalazili su se u polumračnoj crkvi. Svijetle zrake su od Sveca rasvjetljavale knjigu koju je držao u rukama. Svečev životopisac P. Tannoia svjedoči da je sveti Alfonz u listopadu 1784. doživio levitaciju prilikom molitve pred Presvetim, a levitacija se ponovila i nakon svete mise u samostanskom koru. Kao priručnik za klanjanje pred Presvetim napisao je knjigu „Posjeti kod Isusa u Svetom Sakramentu i kod Njegove Majke”. Alfonz je za potrebe pastorala i katehizacije napisao više katekizama koji se odlikuju neobičnom svečevom dosjetljivošću u tumačenju vjerskih istina. Posebice se iskazao na području moralne teologije.

U dobi od 66 godina Alfonz je morao preuzeti siromašnu biskupiju Santa Agata dei Goti, raširenu na velikom prostoru. Zbog bolesti je molio papu da ga makne s te službe, ali je papi bilo draže da tom biskupijom iz kreveta upravlja sv. Alfonz nego da je dadne nekom drugom. Ipak se u 79. godini morao povući, ali je poživio još 12 godina u kojima je marljivo pisao djela poput ‘Veliko sredstvo molitve’, ‘Pohodi Presvetom sakramentu’, ‘Vječne istine’, ‘U Božjoj službi’ i druga. Kao veliki štovatelj Majke Božje napisao je knjigu Marijine slave, prevedenu na više jezika. Grgur IX. proglasio ga je svetim 1839., a papa Pio IX. naučiteljem Crkve te zaštitnikom svih ispovjednika i moralista.

Plamen ljubavi u spisima sv. Alfonza Liguorija
”Ne uzdajte se u knezove” (Ps 146,3)
Središnja tema u duhovnim spisima Sv. Alfonza Liguorija jest ljubav. Sva  svetost i savršenost sastoji se u tome da ljubimo Isusa Krista, naše najveće dobro, našega Spasitelja, našega Boga. Ako ljubimo Boga ljubit ćemo i čovjeka. Treba se dakle potpuno predati Bogu kako bismo upoznali, primili i naučili živjeti po svetoj ljubavi. Sasvim je jasno da ne možemo ljubiti Isusa Krista ako ga ne poznajemo. Svemogući, presretni Bog i gospodar svega toliko je ljubio čovjeka da je, tako reći, bio izvan sebe od te ljubavi. To što je Krist bio ”izvan sebe od ljubavi” razlog je Utjelovljenja. Razmatranje Njegove muke i smrti na križu pomaže nam da shvatimo dubinu i širinu te ljubavi. Samo onaj koji ljubi spreman se žrtvovati radi ljubavi ne gledajući čak ni na svoje dostojanstvo. Razmatranje svete Muke dovodi nas do oproštenja i jakosti. Stoga nas Liguori poziva da se zaljubimo u Raspetog Krista.