Danas je sv. Veronika Giuliani, talijanska redovnica kapucinka, mističarka. Rođena je 27. srpnja 1660. godine u Mercatellu u srednjoj Italiji, kao sedmo dijete u dobrostojećoj obitelji. Pobožna je majka na samrti svojoj djeci u svojevrsnu baštinu ostavila po jednu Kristovu ranu da u njoj nađu utjehu i zaklon. Svih pet kćeri postale su redovnice. Veronika, krsnim imenom Uršula, dobila je u majčinoj duhovnoj preporuci na štovanje Kristovu ranu na boku. Sa 14 godina stupila je u samostan klarisa kapucinki u Citta di Castello. Od tada se zvala Veronika. U zajednici je obavljala različite službe – od kuharice, pekarice, pralje, bolničarke do sakristanke i učiteljice novakinja, što je činila pune 33 godine. Nakon toga je 11 godina bila poglavarica.

Veronica je postala Kristova suradnica, krhkog zdravlja, podvrgnuta strogostima svoga reda, ali je strpljivo podnosila svakidašnje žrtve koje je živo osjećala. Poput mnogih drugih mistika Veronica je sudjelovala u muci i tjeskobama Krista Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovu krunidbu, križni put i raspinjanje, sve tajne Velikog petka. Ostavila je za sobom i pisma te duhovne pjesme. Doživjela je moždani udar i bolovala od kroničnih želučanih bolesti, ali je sve strpljivo podnosila živo sudjelujući u Isusovim patnjama. Naročitu pobožnost gajila je prema Euharistiji i Presvetom Srcu Isusovom, a svoje patnje posvetila je misijama. Preminula je nakon mnogih dragovoljnih patnji, sudjelujući živo u Kristovim mukama, na današnji dan, 9. srpnja 1727, u kapucinskom samostanu Città di Castello. Nad njezinim srcem pronašli su znak križa, a liječnici koji su obavili autopsiju, ustvrdili su da je njezino srce probodeno. Blaženom ju je 17. lipnja 1804. proglasio papa Pio VII, a svetom 26. svibnja 1839. papa Grgur XVI. Svetu Veronicu Giuliani zazivaju kod moždanog udara i želučanih bolesti.

Sretan imendan slavljenicama!

Sjećamo se i damaščanskih mučenika. Od prvih kršćanskih vremena grad Damask je slavan, ne samo po Pavlu koji se na ulazu u taj grad obratio, pavši s konja. Tu je živio i sv. Ivan Damaščanski, crkveni naučitelj. Ovaj je grad imao mnogo razloga za slavu. U kršćanskoj četvrti Damaska, oko podneva 10. srpnja 1860. godine provalile su fanatične mase željne krvi i pljačkanja, predvođene turskim vojnicima. Učinili su strašan pokolj. Opljačkano je i u prah pretvoreno 2400 kuća i poubijano 6000 golorukih kršćana. Među njima bilo je i 30 svećenika te trojica biskupa raznih obreda. Da u gradu nije bilo poštenog i hrabrog emira Abd-el-Kadera koji je, koliko je mogao, zaštitio kršćane, stradalo bi i njih nekoliko tisuća. U gradu ne bi ostao ni jedan kršćanin. Emir je lazariste, isusovce i neke redovnice odveo u središte grada i tako ih spasio.

Među svim tim mučenicima posebno spominjemo redovnike-franjevce koji su još 1233. godine došli u Damask. Tamo su ih svi cijenili i poštovali. Stoga, kad je pokolj počeo, nisu nikamo bježali, jer su bili uvjereni da oni nikome ništa nisu krivi i da ih nitko neće napadati, a posebice u njihovim siromašnim ćelijama i pustim hodnicima gdje nema ničega što bi moglo zanimati pljačkaše. Ipak, pljačkaši su ušli i pobili ih, kad se nisu odrekli kršćanstva. Uz osmoricu franjevaca, s njima su bila i trojica braće Massabki, ugledni ljudi koji su u samostan došli provoditi život molitve. Na zamolbu franjevaca, Papa je i njih pridružio franjevcima mučenicima i sve zajedno ih 10. listopada 1926. godine proglasio blaženima. Ovi damaščanski mučenici dali su živote za Krista, za miran suživot i toleranciju.