Sveti Martin, misionar i biskup, prvi je svetac koji nije bio mučenik. Rođen je 316. godine u u gradu Savariji, današnji Szombathely u Mađarskoj, u obitelji rimskoga vojničkog tribuna. Na školovanju u Paviji susreo se s kršćanstvom i oduševio pustinjačkim životom. No, na očevu želju prihvatio je vojničko zvanje i postao konjanik u Galiji. Jedne zimske večeri susreo je prosjaka, koji je sav promrzao u staroj odjeći od njega tražio milostinju. Kako kod sebe nije imao novaca, svojim mačem je razrezao svoj vojnički plašt na pola i dao ga prosjaku da se njime ugrije. Zapisi iz tog vremena kažu da je tu Martinovu gestu popratilo naglo zatopljenje koje je bilo znak Božje milosti prema siromašnima. Noć nakon svog plemenitog djela, usnuo je san u kojem mu se ukazao Isus Krist, zaogrnut u Martinov plašt koji je dao prosjaku. Govorio je: “Ovim plaštom me je zaogrnuo Martin.” San ga se toliko dojmio da je Martin prihvatio kršćanstvo te se 339. godine krstio u Amiensu. Više ga je o kršćanstvu kasnije poučio Hilarije. U vojsci je ostao još dvije godine nakon čega je razvojačen.

Odlučno se borio protiv Arijeva krivovjerja pa je izabran za biskupa Toursa. Martin je skromno želio izbjeći tu čast te se sakrio među guske. No, guske su ga otkrile svojim glasanjem koje je davalo do znanja da je netko među njima. Martin je postao biskupom 370. godine. Biskupsku čast je obnašao 27 godina i njegovo stolovanje obilježava širenje kršćanskog nauka, odupiranje građanskim vlastima koje su pokušavale zadrti u crkvene poslove . Bio je branitelj slabih i nepravedno zatočenih, borio se za povrat oduzete imovine i povrat prognanih. Umro je 8. studenoga 397. godine. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici u Toursu francusko je nacionalno svetište i odredište brojnih hodočasnika. Slikari ga prikazuju kao konjanika koji mačem odsijeca dio svoga plašta ili kao biskupa s knjigom i biskupskim štapom. Ponekad se uz njegove noge nalazi guska.  Za svog zaštitnika uzeli su ga mnogi pa je tako zaštitnik vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, uzgajivača konja i gusaka, liječenih alkoholičara, švicarske papinske garde i Francuske. U vinorodnim područjima Francuske, Italije pa i u našim krajevima vrijedi izreka: “Novo se vino pije na blagdan sv. Martina”.

A što je s vinom i vinskim pričama vezanima uz blagdan ovoga sveca? Gdje je u svemu folklor, proslava metamorfoze kojoj se raduju i vjernici i nevjernici; kakve veze ima sveti Martin s nekim obredom kojega se netko usudio nazvati ‘krštenjem vina’?

Kako piše zagrebački pomoćni biskup i profesor liturgike Ivan Šaško, sveti Martin ima nesreću što se njegova smrt našla u kalendaru na mjestu kada vinski procesi dolaze u završnu fazu. I ništa drugo? ‘Ne, ima nešto tragičnije. Riječ je o zamjeni dionizijskog kulta i kršćanskih riječi i prepoznatljivog scenarija do te mjere da neupućen čovjek više i ne razlikuje stvarni obred od parodije, posebice kada tu baštinu podrži i poneki neupućeni svećenik.

Ironija je u tome što sveti Martin, iznikao iz poganskoga svijeta, obraćenik iz toga poganstva, gorljivi borac protiv poganskih zabluda i navjestitelj Isusa Krista, odjednom postaje namjernom zamjenom poganskog boga Bakha ili, u rimskoj verziji, Dionizija. Čovjek koji je umirao s riječima upućenim demonu zla: ‘Ništa što bi ti pripadalo nećeš naći na meni’ postaje glavnim likom neukusne igre samozvanih čuvara hrvatske baštine.

Žalosno je da prosječni hrvatski vjernik na spomen imena ovoga sveca neće pred očima imati kršćanina, biskupa koji se sav predaje bližnjima i koji ruši idole jednoga politeističkog svijeta, koji stoji pred ovozemaljskim moćnicima zauzimajući se za pravdu i čovječnost, već će odmah izgovarati riječ vino i mošt. Ironija i ignorancija združeni i nedodirljivost kršćanstva po nečijoj mjeri pred čime bi kršćani trebali možda još i zapljeskati’, piše dr. Šaško.

Sretan imendan želimo  Martinama i Martinima!