Sv. Leonard je omiljeni srednjoeuropski svetac, pustinjak i opat, odakle je njegovo štovanje došlo i u hrvatske krajeve, osobito u Međimurje te samoborski kraj. O njemu postoji više legendarnih nego povijesnih podataka. Rođen je krajem 5. stoljeća, za vrijeme cara Anastazija u plemićkoj obitelji u Galiji. Njegovi roditelji bili su prisni prijatelji franačkoga kralja Klodviga, koji je prihvatio i promicao kršćanstvo i malom Leonardu je bio krsni kum, a sv. Remigije krstitelj. Bio je u službi nadbiskupa sv. Remigija te dobio povlasticu vratiti slobodu svim zarobljenicima na koje naiđe. Posve je zadobio nadbiskupovo i kraljevo povjerenje. Kralj je ponudio Leonardu časti, pa i biskupsko dostojanstvo, no svecu nije bilo stalo do ljudske slave, moći i ugleda, jer je želio živjeti prema Evanđelju. Zato se povukao u samoću gdje provodi pustinjački život molitve i pokore. Mnoge putnike namjernike obratio je na kršćanstvo.

Jednog dana Leonardovu samoću prekinuo je kralj Klodvig koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osiguraše kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast majke Božje. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje Saint-Léonard-de-Noblat.

Postao je poznat i poštovan svetac nakon što je 1100. godine njegovim zagovorom iz muslimanskog ropstva oslobođen slavni križar Boemund od Antiohije. U europskim zemljama sv. Leonard pustinjak časti se kao zaštitnik zarobljenika. Stoga se na slikama prikazuje s raskidanim lancima. Poljodjelci ga štuju kao zaštitnika blaga, osobito konja, i čuvara od nevremena. Neki su povjesničari istražili da mu je posvećeno više od 600 crkvi i kapela, od kojih se neke nalaze i u našim krajevima. Crkva u Kotarima pokraj Samobora posvećena ovom svecu ubraja se među najvrjednije barokne kulturne spomenike u Hrvatskoj.