Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj, univerzalni genij svojega doba, zaštitnik je teologa, studenata, prirodoslovnih znanstvenika, rudara. Bio je jedan od najznamenitijih osoba svoga vremena. Jedini je učenjak koji je dobio pridjev “veliki”, a to pokazuje širinu i dubinu njegova učenja, koje ga je resilo zajedno sa svetošću života. Zbog svoga sveobuhvatnog znanja nazvan je “univerzalnim doktorom”. Rodio se između 1193. i 1206. u njemačkom gradu Lauingenu na Dunavu. U Padovi je studirao teologiju, filozofiju i medicinu, a 1221. ili 1223, stupio u dominikanski red, protiv volje vlastite obitelji. Po završetku studija, predavao je na sveučilištima diljem Europe. Dolazilo ga je slušati toliko studenata da je morao predavati na trgovima. Bio je i učitelj sv. Tome Akvinskog, za koga je predvidio veliku znanstvenu budućnost i s kojim je Aristotelovu misao prenio u zapadnjačku filozofiju.

Iako je bio svestran znanstvenik, bio je i veoma skroman čovjek. Zalagao se za mir među narodima i gradovima. Putovao je pješice, obilazio siromašne, putem bi prosio hranu i molio za skromno prenoćište, a kao poglavar reda to je propisao i svojoj subraći. Bio je pravi redovnik, po duhu i životu siromah.  Mnogi su se divili njegovu životu, produhovljenosti i otmjenosti duha i vanjštine. Napisao je brojna djela koja su i danas čitana i proučavana. Posljednje godine života djelovao je u Kölnu, gdje je i umro 15. studenog 1280. godine. Blaženim ga je 1622. proglasio papa Grgur XV, svecem i crkvenim naučiteljem 1931. papa Pio XI, a zaštitnikom prirodoznanstvenika 1941. papa Pio XII. U ikonografiji ga prikazuju kao redovnika dominikanca ili kao biskupa s knjigom i perom u ruci, što ilustrira njegov bogat književni i znanstveni rad. Život i rad svetog Alberta dokaz je kako su znanost i vjera srodne sile koje podižu čovječanstvo u visine.