Danas se sjećamo blaženih karmelićanki iz Compiègna, šesnaest francuskih mučenica, deset redovnica, jedna novakinja, tri sestre laikinje i dvije trećoredice, dale su svoj život za Krista Gospodina 17. srpnja 1794. Njihovu smrt opisala je i Gertrud von Le Fort u svom romanu “Posljednja na stratištu”. Bernanos se također ogledao u pisanju teksta za film o ovom događaju, a poslije njegove smrti objavljen je pod naslovom “Razgovor karmelićanki”.

Poput praoca naše vjere, Abrahama, 16 redovnica, karmelićanki, jednoga dana začule su glas: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati« (Post 12,1)! Čule su taj glas i zaputile se kamo ih je Gospodin zvao. Glavarica im je bila majka Terezija od sv. Augustina, u svijetu Marija Magdalena Klaudija Lidoine, rođena 22. rujna 1752. u Parizu, u skromnoj obitelji. Sve su one čule Božji zov te pošle u Karmel u Compiègne. Kad je u Francuskoj buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje. Vidjevši tmaste oblake što se nadviše na Francusku, sestre su se 1792. slijedeći nadahnuće svoje majke glavarice Terezije od sv. Augustina, ponudile Bogu kao žrtve paljenice »da bi ublažile njegov gnjev te izmolile Crkvi i domovini onaj božanski mir što ga je na svijet donio Božji Sin«. Svoj su čin predanja Bogu svaki dan kroz dvije godine obnavljale, dok ga nisu mučeničkom smrću pod giljotinom i zapečatile.

Kad je u Francuskoj buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje. Vidjevši tmaste oblake što se nadviše na Francusku, sestre su se 1792. slijedeći nadahnuće svoje majke glavarice Terezije od sv. Augustina, ponudile Bogu kao žrtve paljenice »da bi ublažile njegov gnjev te izmolile Crkvi i domovini onaj božanski mir što ga je na svijet donio Božji Sin«. Svoj su čin predanja Bogu svaki dan kroz dvije godine obnavljale, dok ga nisu mučeničkom smrću pod giljotinom i zapečatile.

Sutradan, tj. 17. srpnja, sestre su po kratkom postupku osuđene na smrt zbog svoje vjernosti redovničkom zvanju i zbog svoga »fanatizma«, koji se odnosio na njihovu pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu. Istog su dana odvedene na stratište Barrieredu Thrône. Dok su ih kraj mnoštva, koje je u šutnji sve promatralo, vozili u smrt, sestre su na glas pjevale psalam »Miserere« te himan »Zdravo Kraljice« i »Tebe Boga hvalimo«. Došavši do podnožja giljotine, sestre su zapjevale himan »O dođi Stvorče Duše Svet«! Zatim je jedna za drugom pred majkom prioricom obnovila redovničke zavjete. To je bilo sve što su još na ovome svijetu mogle učiniti. Okrutna ih je sjekira sve poubijala. Posljednja je pošla pod giljotinu Majka priorica, Blažena Terezija od sv. Augustina, koja je za tu svečanost sestre tako divno pripremila. Bila je to divna duša koja običavaše govoriti: »Ljubav će uvijek pobijediti. Kad se ljubi, sve može.« Te slavne mučenice, tako vjerne svome pozivu, tako neustrašive u progonstvu, tako žarke u ljubavi i pobožnosti, tako poučljive prema Gospodinovu vodstvu, blaženima je proglasio 13. svibnja 1906. papa Pio X.