Don Mihovil Kurkut u emisiji “Snaga križa” razmatrao je o otajstvu života, tražio odgovore pred Znakom svih znakova. Istaknuo je kako su naši stavovi različiti kao  što su svi ljudi različiti. Nekad gledamo s više nade, čežnjom, nekad gledamo izgubljeno, bježimo, nekad stanemo i nigdje ne idemo. Križ, znak prokletstva i osude, za kršćane postaje znak spasenja. I danas je to znak razdora u kojemu moderan čovjek traži odgovore. Je li postao samo tradicija, šuplji znak ili još uvijek je to drvo Života od kojega sve počinje. Slušateljima je predočio dvije slike: pod križem u boli u izgubljenosti s borbom i s nadom, te drugu kada se počinjemo udaljavati, kada odlazimo od križa i odlazimo dalje. Podsjećajući na iskustvo i žrtvu Abrahama rekao je kako se pred iskustvom križa možemo osjećati pogubljenima. Biti pod križom je jedna od najljepših slika koje su mnogi umjetnici pokušali prikazati u kršćanskoj kulturi. “Stabat  Mater”, Ivan i Marija, u trenutku razapete Ljubavi. Krist nije došao na svijet da bude shvaćen nego da bi se uhvatili za njega. Veliki petak nas pogađa bez riječi. Kako prihvatiti smrt nevinoga, da voljenih više nema, da moj život ne vidi smisla? To je ono što nas plaši. Učenici nemaju hrabrosti biti pod križem, gledati ga, pratiti. Nisu bili spremni, veliki i hrabri muškarci zatvaraju se i bježe. Pod križem ostaju žene i njihova blizina. Zanimljivo je da Isus nije imao neprijatelje među ženama. One ljube, pate ali ostaju. Veliki petak je težak udarac za nas i ponekad se čini da ga mi kršćani volimo više nego Uskrs. Crkve su tada punije nego na Uskrs. Kao da više razumijemo tu bol, patnju i u njemu prepoznajemo vlastitu bol i patnje. Imamo poteškoću odljepiti se od patnje, boli. Ostajemo na tomu.

          “Često se događa i nama da ne idemo dalje, u križu vidimo samo bol, smrt, poteškoće. To je problem današnjega modernog čovjeka  koji, na neki način, stavlja sebe su središte svega. Zaboravlja onoga koji ga je stvorio i onda sam, naoko ostavljen, ne  uspijeva naći smisao”.

Ali On to vidi, primjećuje, pati i vidi kako ljubav umire i ne može biti ravnodušan. O svome iskustvu križa, napuštenosti, ali i dirnutosti Božjom ljubavi govorili su slušatelji Luka i Dino. Svaki na svoj način prenijeli su iskustvo duhove suhoće, traženja ali i pronalaska Božje milosti koja je zahvatila u njihove živote. Preko patnji i križeva upoznali su Gospodina koji je, ističu, ipak cijelo vrijeme bio s njima.

Gubitak djeteta osnažio nas je u zajedništvu i vjeri.  

Redak evanđelja: “…a mi smo se nadali”, gleda prema budućnosti, glagol nepotpun bez ispunjenja, a opet u prošlosti. Tako tužno. Kada potonu sve lađe kada se dogodi ono što ne možeš objasniti, tada treba prići netko tko će govoriti tvome srcu. Slušateljica Ivančica svjedočila je o svome iskustvu gubitka djeteta Jakova koji ih je napustio s 13 godina starosti nakon teške bolesti. Unatoč tome ističe kako vjeruje da je on sada na dobrom mjestu. “To je moja vjera”, ističe Ivančica. Dodaje kako je tisuću puta teško ali da je taj križ stalno s njima. “Godine prolaze ali nikada ne prolazi bol i spoznaja da nedostaje, da nije tu. Gledam njegove prijatelje i zamišljam kako bi izgledao danas. To je neizreciva bol, no, kada ga sanjam i kada mi u snu dođe osjetim sreću i radost. Jakov je kroz svoju bolest pokazivao puno snage, ljubavi prema svima nama. Bolovao je od leukemije i on je nama davao snagu i nikada ne smijem zaboraviti kako je pjevao te nikada nije klonuo. Kroz osmijeh, šalu nas je bodrio, tješio, hrabrio. Moja vjera mi kaže da moram vjerovati. Kada ne bi vjerovala da je on dobro te vjere ne bi bilo. Bol je prisutna i dođe u trenucima ljudskosti. Uvijek je prisutan nedostatak i vraćanje u prošlost i sjećanja. Jakov je nakon svoje bolesti ostavio tragove zbog kojih nismo mogli živjeti isti život. Nastala je i udruga “JAK”, po imenu kojim su ga zvale njegove školske kolege.

            “Udruga ne bi nastala da je u pitanju bila samo bol. Nastala je zbog  nečeg većeg i snažnijeg, a to je zbog ljubavi, Božje ljubavi koju je Jakov ostavio. I to je ono zbog čega nastavljamo funkcionirati i na taj način smo povezani s njim”.

Bol dolazi ali nije u prvom planu, nekada nas slomi ali se ide dalje. Sjećanja i vraćanja u prošlost su nekad vrlo česta, jer se susrećemo s roditeljima koji također imaju bolesnu i djecu na odlasku. Bol i sjećanja su stalno prisutna i ne mogu ih se zanemariti. Ivančica podsjeća kako je to hod patnje, bolesti koja je preokrenula njihove živote. Ističe kako više ništa nije bilo važno osim njegovog zdravlja, a posao koji je do tada radila više nikada nije nastavila. Jakov je umro i to je bilo strašno, no, kroz njegovu bolest snažnije su se povezali u vjeri i kao obitelj. To je bio puno drugačiji život od prijašnjeg.

Svjedočiti vjeru znači upaliti srca.

Svjedočiti vjeru nije govoriti znanje, činjenice, nego to znači upaliti srca. Ostani s nama Gospodine u vremenu i vječnosti, nemoj ići. Ako smo i mi današnji vjernici, moderni ljudi, osobe koje kažemo da vjerujemo, ili one koje kažu da ne vjeruju, a opet traže i žude, tražitelji Boga, Istine, pravde i ljubavi, pomozi nam Gospodine da te nađemo, da naš život bude ispunjen ljubavlju. Ako bolje služim i tražim nalazim Tebe. Tu mora biti neki odgovor, neki anđeo koji vodi naš put, koji spašava izgubljene ljude od ovog pakla u kojem živimo, a to nebo, taj raj, mislim da se zove opraštanje, zaključio je don Mihovil.

Don Mihovil Kurkut, svećenik je salezijanac i ravnatelj izdavačke kuće Salesiana. Na službi je u zagrebačkoj crkvi Sv. Mati Slobode, na zagrebačkom Jarunu. Na njegovim se misama okupljaju posebno mladi.

Ovdje smo donijeli izvadak iz emisije Snaga križa koju je pripremio don Mihovil, a koja se inače emitira svakog utorka, u 20 sati, na Hrvatskome katoličkom radiju.