Josip Botteri Dini rodio se 1943. u Zagrebu, a slikarstvo je diplomirao 1968. kod prof. Miljenka Stančića. Samostalno je izlagao više od stotinu puta u zemlji i svijetu: od Pariza, Milana, Frankfurta, Padove, Toronta, Los Angelesa do Ljubljane, Zagreba, Mostara, Splita, Dubrovnika i mnogih drugih gradova. Najznačajniji dio njegova opusa je sakralnog nadahnuća. Autor je stotinu slika, mozaika i vitraja, od kojih se mnogi nalaze u crkvenim prostorima – u crkvi Sv. Križa u Melbourneu, crkvi Sv. Dominika u Splitu, samostanu Dominikanaca u Bolu, crkvi Sv. Ante u Puli, crkvi Krista kralja u Porto d’ Ascoli u Italiji, crkvi Sv. Križa u Wulkaprodersdorfu u Austriji, kapeli apostolske nuncijature u Beču, samostan Dominikanaca u Dubrovniku…Njegova se djela nalaze i u: Zbirci Vatikanskog muzeja, Galeriji Branislav Dešković u Bolu, Galeriji umjetnina u Splitu, Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, Muzeju grada Šibenika, Zbirci zagrebačke nadbiskupije i Zbirci Biškupić.

G. Botteri kada ste prepoznali, otkrili da u sebi nosite umjetnički poziv ili poriv za izražavanjem kroz likovnu umjetnost?

Još u tzv. pučkoj školi nacrtao sam, gledajući crtež u čitanci, olovkom kravu. Dopala mi se ta mogućnost crtanja. Pokojni otac davao nam je male notese i olovčice kada bi s njime odlazili u šetnje s namjerom da se zabavljamo crtanjem. I sam je bio nadaren za likovnost, a njegov brat, po kojemu nosim i ime, bio je slikar poznat po noćnim vizijama. Njegovo djelo još čeka ozbiljnu valorizaciju.

Što za vas znači biti umjetnik?

Svi mi od malena sanjareći, tražimo svoju budućnost na unutarnjem ekranu duše. Nadam se da je tako kod svakoga čovjeka, premda neki znaju kazati kako su oduvijek znali što će oni biti i čime će se baviti kad odrastu. Traženje životnog puta kod mene je potrajalo i nikada nisam požalio nijednu stvarnost u kojoj sam se nalazio. Gledajući unatrag moj životni put je bio plodno istraživanje mojih mogućnosti i razvijanje Božjih darova kojima sam obdaren i neumorno bilježenje likovnih doživljaja i promišljanja svijeta koji me okruživao, kao i svijeta evanđeoskih tema i povijesnih i literarnih nadahnuća.

Veliki dio vašeg opusa prožet je kršćanskim motivima – svecima, procesijama, križnim putevima, različitim biblijskim motivima. Nalazite li u svojoj vjeri trajno nadahnuće i za svoj umjetnički rad?

Za mene slikati sliku vjerskog nadahnuća uvijek je značilo moliti, uranjati u duhovno stanje klanjanja tajnama svetih istina našeg kršćanstva. Mi vjernički živimo zaogrnuti plaštem milosti Božje, razmatrajući evanđeoske istine. U molitvama i obredima pratimo Kristov život proživljavajući Njegovu riječ. Moje slikarstvo postaje duhovna stvarnost u kojoj likovnim sredstvima prevodim u moj likovni slikarski jezik Božju riječ. Slikarstvo tako prožeto svetom riječju biva trajnim ogledalom nutarnjih duhovnih uzdignuća.

Tko je sve zaslužan za dar vjere koji se u vama razvijao i razvija se i kroz vaše stvaralaštvo?

Povijest duhovnosti i moje vjere označio bih kroz neke točke i osobe koji su kao svjedoci vjere imali utjecaj na moju dušu. Moji roditelji i šira obitelj, preci, uvijek su bili vjernici. Posebno pamtim poniznost mojih roditelja i hrabro ispovijedanje vjere u opakim vremenima komunizma. Ta događanja koja su predugo trajala nisu nas slomila, ali i danas nosimo tmurne događaje u živom sjećanju. Uz obitelj i prijatelje, veliki utjecaj u vjerničkoj formaciji vršili su na mene mnogi svećenici i redovnici. Moj trogodišnji sjemenišni život na Šalati u Zagrebu i danas je izvor lijepih uspomena i duhovnih zasada.

Jeste li ikada doživjeli, saznali da je vaše djelo nekome bilo posrednik, da mu je približilo svijet duha, otvorilo mu svijet vjere, osobu Isusa Krista? Je li to najviše što jedan sakralni umjetnik može poželjeti – približiti Boga drugome?

U mnogim susretima s poznatim i nepoznatim ljudima čuo sam izjave koje me uvjeravaju kako u mojim djelima nalaze srodnost sa svojim suvremenim zamišljanjima Svetog. Više sam puta čuo kako pred mojim sakralnim djelima vjernik može moliti. S novim umjetničkim djelom potrebno je uspostaviti dijalog, prihvatiti taj novi likovni jezik. Isto se odnosi i na glazbu, književnost i druge umjetnosti. Svako novo djelo doziva na istinski susret u duhu i istini. Zaista, kada zamišljam novo djelo za sakralni prostor, osjećam kako ulazim na sveto mjesto i pjevam psalam u sebi: ‘Tko će se uspeti na goru Gospodnju’. Poznavajući svoju ograničenost i grešnost tiho na prstima, u tišini slijedim savjete Duha kojega molim neka me vodi kako bih Trojedinomu svojim djelom dao slavu i hvalu.

Da je kršćanstvo neodvojivo od umjetnosti svjedoče stoljeća povijesti umjetnosti koja su za nama. Kako je danas biti umjetnik, živjeti od umjetnosti?

Umjetnost je i službenica teologije, ali i sama često je uspijevala biti glas koji je budio vjeru i mnogu zaspalu dušu. Umjetnost je dala veličanstvena djela u okviru kršćanstva te se ne može govoriti o kontinuitetu zapadne kulture bez ili mimo govora o evanđeoski nadahnutim djelima razasutim diljem svijeta po crkvama, samostanima, muzejima i td. Umjetnik je oduvijek privučen u svoj poziv darom Božjim, kojemu je teško ne odgovoriti. Živjeti od umjetnosti nije uvijek niti komotno niti se može sa sigurnošću predvidjeti uspjeh umjetnosti i umjetnika. Uporno i neumorno valja biti zaigran i predan pouzdajući se u Božju providnost.

Je li se teško danas baviti sakralnom umjetnošću u društvu koje je sve više sekularno?

U doba, koje je Zoran Vukman u istoimenoj knjizi označio kao Novo doba poganstva, nije jednostavno se baviti sakralnom umjetnosti. Trebamo uvijek imati na umu kako današnji svijet nije ovakav oduvijek i da slika ovoga svijeta prolazi. Ovaj svijet danas pričinja nam se poput neugodne TV emisije koju moramo odgledati. Ali i tome dolazi kraj. Mi koji smo živjeli teška vremena neslobode i mržnje na sve sveto i uzvišeno, svjedoci smo tog strahotnog doba. Vrlo je slično ovome što danas se živi, ali oni koji budu danas vjerni Kristu i evanđelju oni će se spasiti. Jer evo danas, sada sam na raskršću. Pozvan sam birati: ili s Kristom ili bez Njega dalje. Spasenje je trajna sadašnjost. Vjera, ufanje i ljubav, istina i pravda, znakovi su za kršćanina u svakom vremenu. Pokraj svega stoji i onaj uzdah: ‘Od nemara za nadahnuća Tvoja Gospodine, oslobodi nas’.

Imate li kao umjetnik svoje uzore? Koji su likovni umjetnici na vas ostavili najsnažniji dojam?

Nalazim kako svaki umjetnik čini ono najbolje što može. Uzore svi imamo, jer s nama se nastavlja veliki kontinuitet zapadne kulture. Kao uzor najprije ću spomenuti mojeg strica Jozu Botterija. Slijede brojni stari majstori: Andrija Buvina, Juraj Dalmatinac, Vidović, Meštrović, Dulčić, Roualt, Dufy, Polock, Mondrian i mnogi drugi. Pravi je utjecaj zapravo teško odrediti, jer i dan danas me zanima u likovnosti sve što izaziva pažnju i u sebi donosi ozbiljne vrijednosti. Pokraj svega što sam vidio, uvijek sam tražio i težio unaprjeđivanju mojeg likovnog izraza.

G. Botteri više ste puta imali priliku stvarati za crkvene prostore. Ponekada se i sam taj proces događao u bogoslužnom prostoru. Pretpostavljam da je to poseban doživljaj?

S velikim poštovanjem prema svetom mjestu polagao sam uvijek svoja djela u crkvene prostore. Po drugima i njihovim reakcijama osjećao sam što sam izveo. Bilo je zanosno prebivati posveti tih djela.

Poseban doživljaj je, vjerujem, raditi i Križni put ili neki drugi biblijski motiv. Može li to raditi netko tko nije vjernik?

Križni put je skladna tematska cjelina i čovjek kao da snima film o Kristovoj muci, a opet u Kristovoj patnji vidiš i samoga sebe i bližnje.

Jesu li mladi umjetnici danas zainteresirani za kršćanske motive? Kakva je budućnost sakralne umjetnosti u Hrvatskoj?

I današnji mladi čovjek obraća se svetim temama. Svaka generacija je pozvana na svoju novost u svemu pa tako i u području svete umjetnosti.