Transsibirska željeznica je najduža željeznička pruga na svijetu koja je građena krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bio je to dug i mukotrpan posao uz brojne nedaće koje su pratile radnike iz cijelog Ruskog carstva, ali i šire. Ova željeznica prelazi preko petine slatke vode na Zemlji, prolazi kroz gradove, sela, stepu, šumu, preko brojnih mostova koji spajaju obale rijeka, kroz čak osam vremenskih zona, a s obzirom da nakon 9.000 km putovanja i dalje ostajete u istoj zemlji ova pruga s pravom nosi naziv „kraljica željeznica”. Glavna ruta je ona koja spaja rusku prijestolnicu s Vladivostokom, no i više od toga, ova pruga spaja Europu s Azijom, a od kad je spojena s europskim prugama spaja i Atlantski s Tihim oceanom.

Putovanje Transsibirskom željeznicom želja je gotovo svakog putnika sanjara, a na tom dugom putu čovjek upoznaje različite svjetove, priče i sudbine koje se isprepliću dok vlak polako klizi s jednog kontinenta na drugi. Dug je to put, na kojem, ako ne putujete prvom klasom, morate pristati na veliko društvo i odreći se i najmanje komocije. No, da nije intrigantno, ne bi bilo ni privlačno, što svojom pričom potvrđuje naš gost u emisiji Put pod noge povjesničar, pisac, novinar, ratni reporter i putnik Hrvoje Ivančić.

Što ga je privuklo na 9.300 km putovanja vlakom Hrvoje opisuje ovako: “Rođen sam u Zaboku koji je nastao kao grad pored jednog željezničkog čvorišta oko kojeg je nastala industrija. Da bismo kao djeca, osnovnoškolci ili gimnazijalci kretali u Zagreb morali smo uvijek ići vlakom, tako da je moje putovanje željeznicom započelo vrlo rano, a na to su onda vezane i sve one romantične priče iz filmova i literature… i naravno da za svakog tko je opčinjen putovanjima mora postojati i svojevrsna opčinjenost ovom najdužom željezničkom prugom na svijetu.”

Od Moskve do Vladivostoka jako je puno vlakova, što luksuznijih, što manje luksuznih, onih koji staju u svakom selu i onih koji se zaustavljaju samo u većim gradovima, a kako to izgleda kad vlak stigne u neki grad, jednu od stanica na putu do Vladivostoka Hrvoje govori:

“Najzanimljiviji trenutak tog putovanja je stajanje na stanicama 40-ak minuta. U tom vremenu lokalni ljudi, seljani, babuške kako ih oni zovu, su poredani uz vlak sa svojim domaćim proizvodima, tek pripremljenim jelima od pečenog mesa, tjestenine, boršča – svega tu ima i to je špica putovanja, jer svi putnici iz vagona izlaze van i kupuju sve što im srce prohtije. To su vrlo jeftini proizvodi, puno jeftiniji nego u samom vagonu restoranu, a kada vlak napokon krene mirisi iz tih vrećica se počnu širiti vlakom i svi se časte i mijenjanju za to što su kupili. Tada poteče i kakav razgovor, kakvo piće, a taj žamor, veselje i zajednički objed potraju kojih dva sata… tu se nekako osjeća povezanost ljudi na putovanju. To mi je bio najljepši osjećaj u vlaku.”

Osim ove glavne rute od Moskve do Vladivostoka postoje još dvije linije: Transmandžurska koja se podudara s Transsibirskom sve do mjesta Tarskaya odakle nastavlja put prema Kini te Transmongolska koja ide paralelno s Transsibirskom do Ulan Udea, zatim nastavlja dalje prema glavnom mongolskom gradu Ulan Batoru, a put završava kao i Transmandžurska linija u Pekingu.

Ova želježnica, osim što je spojila dva kontinenta, spojila je Rusiju i s mnogim ekonomski zanimljivim zemljama. Bio je to jedan od najvećih građevinskih projekata na svijetu koji je krenuo istovremeno s istoka i sa zapada. 1904. godine te dvije linije su se spojile i tada je počeo prijevoz roba koji se do tada obavljao kočijama. “Zanimljivo je da, upravo u isto vrijeme kada se Rusija širi na istok, Amerika se širi na zapad te je identičan postupak izgradnje te željeznice i asimilacije autohtonih naroda, s tim da je to puno blaže proteklo u Rusiji nego u Americi” tumači naš gost, “a zanimljivo je također da je željeznicu gradila jeftina radna snaga iz Kine, podjednako u Rusiji i u Americi.”

“Ako putujete dugo u vagonu – ja sam najduže putovao tri i pol dana u komadu – vjerujte mi da to na fotografiji ili na filmu izgleda puno romantičnije. Vi zaista poslije ta tri dana ne znate što biste sa sobom, počinje vas hvatati čak i neka panika zbog zatvorenog prostora i moja preporuka je svakome tko se uputi na putovanje Transsibirskom željeznicom da obavezno silazi u gradovima i ostaje nekoliko dana. Mislim da nema smisla sedam dana, koliko traje put od Moskve do Valdivostoka, ostati samo u vlaku jer smisao je svega da upoznate kulture, ljude i narode” nastavlja Hrvoje Ivančić.

Od ostalih zanimljivosti s putovanja Transsibirskom željeznicom izvojimo bajkoviti susret s Bajkalom, najdubljim jezero na svijetu koje predstavlja petinu svjetske vode  i iz kojeg se čovjek doslovno može napiti vode s obale. Sibirska tajga je zanimljiv kraj išaran rijekama, šumama i visoravnima, a putujete li Transsibirskom u ljetnim mjesecima možete doživjeti Sibir i na +35 Celzijevih stupnjeva.

Vladivostok ili “Vladek” kako ga od milja zovu Rusi, posljednja je stanica ove rute koja putniku pruža smiraj nakon tisuća i tisuća prijeđenih kilometara. Grad je to orijentalnog duha zbog blizine Koreje, Kine te Japana koji je svega 1 dan vožnje trajektom udaljen od ove dalekoistočne ruske luke na Tihom oceanu.

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: