Nenad Vlahović, diplomirani inženjer strojarstva i jedan od pionira sportskog plesa u Hrvatskoj, prvi je Hrvat koji je svijet oplovio brodom izgrađenim vlastitim rukama, a, kako sam kaže, zasigurno je prvi ikad koji se u takvo što upustio bez najmanjeg znanja i iskustva, bilo u jedrenju, bilo u brodogradnji. No, također će reći da je najvažnije osluškivati vlastito srce te odgovarati na njegov poziv, što je sam i učinio. Nakon deset godina gradnje jedrilice, otisnuo se od obale i u gotovo 3 godine posjetio 30 zemalja, preplovio 26.000 nautičkih milja te doživio brojne oluje, kako one morske tako i životne, od kojih posebno pamti susrete s gusarima, morskim psima, krokodilima i jednim jaguarom u džungli Orinoca. No, bezbroj je sjećanja i na začudne krajeve i divne ljude koje je posvuda sretao, a sve je sažeo u do sada dvije od četiri knjige „Zov dalekih obala – Jedrilicom oko svijeta”. Neke od svojih doživljaja, kao i razloge zbog kojih se upustio u tako dugotrajan projekt, podijelio je sa slušateljima u emisiji Put pod noge HKR-a.

„Jedno vrijeme kad sam živio u Londonu sreo sam čovjeka koji išao jedrilicom do Grenlanda. Bio je toliko time oduševljen i svoju priču je prenio na sve nas. Od tog trenutka ‘buba’ je ušla u mene i više nije htjela van… Rekao sam: ‘Ja ću napraviti brod i njime oploviti svijet!’” govori o samoj ideji i početku projekta.

Što je zamislio to je i učinio. No, ništa bez puno truda i muke. Bio je to, naime, vrlo dugotrajan projekt izgradnje broda od drveta, a da do tada u životu, praktički, nije ispilio niti jednu dasku, pokušao ploviti ili uopće stao na jedrilicu. „Moj kontakt s morem je bio na ljetovanju brčkanje na plažama. Ali još od djetinjstva me vuklo pitanje: ‘A što je tamo iza obzora?’ Dakle, zov dalekih obala je u meni bio već dugo”, nastavlja Nenad Vlahović koji je brod gradio čitavo desetljeće. „Gradnja je bila intenzivna; moram priznati, iz ove točke gledišta, bila je to teška opsesija. I sam ne shvaćam kako sam našao toliko energije da apsolutno svaki dan svih tih godina idem u svoje malo brodogradilište na našoj vikendici u selu Paruževini kraj Sesveta; bila je to takva opsesija da, kad sam bio bolestan, nisam išao doktoru kako ne bih izgubio vrijeme od gradnje broda. Zaista, da me sada pitate, potpuno ludo! Ali da nešto kažem i u svoju obranu, uvijek sam mislio da mi treba još samo godinu dana da dovršim brod. Nisam imao pojma koliki je to opseg posla i mislio sam još godinu dana pa ću uspjeti. Tako godina za godinom, spoji se vrijeme i evo ga, deset godina.”

A nakon godina gradnje počela je prava avantura plovidbe oko svijeta s mnoštvom izazova i iskušenja: „Bilo je sigurno opasnih situacija, i onda kad sam mislio da nisu bile opasne. U te tri godine dogodilo mi se apsolutno sve što si možete zamisliti da bi se čovjeku moglo dogoditi na plovidbi malom jedrilicom oko svijeta.” No, prirodne opasnosti su mu, tvrdi, bile daleko manje opasne od susreta s ljudima. Strah od gusara i kriminalaca bio je veći do oluje na otvorenom moru.

„Sama plovidba oko svijeta je 50% mornarska vještina”, tvrdi, „a 50% znanje snalaženja po svijetu. Tih drugih 50% sam bio dosta potkovan, jer sam puno putovao kao mladić, ali jedriličarska znanja, moram priznati, nisam baš imao. No, ni to nije bilo toliko negativno jer sam bio neusporedivo oprezniji, jako sam promišljao i dobro odvagivao i moram priznati da mi se nije puno lošega dogodilo.”

Od mjesta koja su mu se uvukla pod kožu izdvaja deltu rijeke Orinoco: „To je toliko očaravajuće područje… smatram da bi tako ljudi trebali živjeti, u jednom krasnom suživotu s prirodom. Tu ljudi zaista ovise jedni o drugima… Mi smo se ovdje u našem zapadnom svijetu previše odalečili jedni od drugih, komuniciramo jedino preko mobitela ili kompjutora, a tamo se ljudi gledaju u oči, tamo se još svi smješkaju i kad ih gledaš onako sažalno i kažeš: ‘Isuse, pa vi nemate ništa’, oni odvrate: ‘O čemu ti pričaš, mi imamo apsolutno sve što nam treba.’ I zaista su u pravu.”

Izdvaja još i Indoneziju, mjesto mnogih raznolikosti, netaknute prirode i dragih i susretljivih ljudi  te druženje s orangutanima u srcu džungle Bornea.

Priznaje, osim toga, kako je cijelim putem teško nalazio posadu koja bi mu se pridružila na putovanju. Zbog toga je u nekim situacijama plovio i sam što je, kaže, bilo prilično stresno zbog danonoćnih gvardija na moru: „Bili su takvi trenuci da sam već gubio svijest… Milijun puta sam sebi rekao: ‘Kad dođem do kopna brod ću prodati, potopiti ili zapaliti, otići ću kući avionom, dosta mi je svega’, ali onda, svaki put kad sam došao do tog novog kopna, kad je sidro dodirnulo dno i kad sam sjeo u čamac da idem prema kopnu, ponovno me obuzela želja za pustolovinom, za novim krajem, za upoznavanjem i odmah sam zaboravio sva svoja obećanja s mora.”

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje:

https://www.mixcloud.com/HKMreza/put-pod-noge-140319/