Matej Perkov planinar je visokogorac i putopisac koji uživa u planinskoj romantici i sjedinjenju s prirodom uspinjući se na vrhunce planina diljem Europe. Razmišljajući o tome da zakorači i na afričko tlo, 2015. godine poduzeo je prvu hrvatsku ekspediciju „Maroko – od mora do vrha”, pri čemu se od obale Atlantskog oceana uspeo na najviši vrh Maroka Toubkal, posjetivši pritom i 13 drugih vrhunaca gorja Atlas. Bili su to teški i izazovni usponi, reći će, u kojima je stekao bogato iskustvo. Uspon na najviši vrh Maroka izdvaja kao svoj najveći visokogorski projekt do sada te poticaj da otkrije nove vrhunce. Ovaj je, pak, pothvat bio poseban i po tome što je sa snijegom prekrivenih marokanskih vrhunaca gledao zadivljujuće pustinjske krajolike sjeverne Afrike. Cijeli put je trajao mjesec dana, a prošao ga je hodajući, uz stalnu pratnju marokanske policije – sve za posve jedinstven – snježni doživljaj Afrike. Svoju priču o Maroku, njegovim vrhuncima, prirodi i ljudima ispričao nam je u emisiji Put pod noge u programu HKR-a.

” To je jedan smeđi tamni kamen, malo monoton krajolik i upravo zato sam htio ići zimi da doživim planine pod snijegom i ledom. Za mene su one onda posebno ukrašene, poput neke mlade djevojke u vjenčanici. A kada nakon dva tjedna mukotrpnog hodanja s teškim ruksakom po cesti, po njivama, pustinji, dolinama, vidiš tu prekrasnu ogromnu planinu prekrivenu snijegom koja ti se obraća svojim vjetrovima… to je zapravo jedan svet i posebno svečan trenutak”, svjedoči Matej opisujući prizore uspona na vrh Atlasa koji nije bio nimalo lak pothvat: “Bilo je jako teško i strašno sam se napatio. Svakih 15 minuta sam pomislio na odustajanje, dakle, ne svaki dan ili svakih sat vremena, nego svakih 15 minuta, hodao sam i smišljao milijun isprika zašto da jednostavno odustanem, da sjednem na autobus i popnem se na tu planinu normalno, ostatak vremena provedem turistički razgledavajući Maroko.

Često puta si sam sebi smiješan na tom putu, ali kad dođeš do kraja, kad se popneš na vrh i kad stojiš na tom snijegom i ledom okovanom najvišem vrhu sjeverne Afrike, u zimskoj jakni, zimskim hlačama, s cepinom i derezama u ruci i u daljini gledaš Saharu, zaista nisam znao da takav prizor uopće postoji, a kamoli da ću ja to doživjeti. To je nešto što čovjek pamti do kraja života.”

Osim uspona na vrh Atlasa Matej Perkov posjetio je i neke od poznatih marokanskih gradova punih povijesti iz kojih pamti šarolike medine, utvrđene dijelove grada u kojima se, kao u košnici neprestano vrzmaju ljudi na motociklima ili pak zaprežnim kolima koje vuku brojni konji ili magarci. “Maroko je zemlja kontrasta gdje se na jako oštar način sukobljavaju ruralno i tradicionalno s modernim i suvremenim”, tumači naš gost te nastavlja: “Oni imaju kralja koji ih želi što više približiti zapadnjačkoj liberalnoj kulturi, ali narod se drži jako tradicionalno, tako da nije rijtkost u tim malim selim, čak i u gradovima vidjeti da čovjek hoda gradom sa svoje dvije, tri ili četiri žene.”

Policajci su Mateju bili stalna pratnja na ovom putovanju, brinući se za njegovu sigurnost, dok, govoreći o sigurnosti lokalnog stanovništva, spominje zanimljiv marokanski sistem mukadema: “Mukademi su ljudi kao kod nas recimo “trač babe” koji su zaduženi za desetak obitelji. Kada u tim obitelji primijete nešto neobično, moraju to javiti starješini u kvartu u gradu ili selu, a on javlja policiji. Tako da im ništa ne promakne i prije nego vi dođete u bilo koje selo oni zapravo već par sati prije znaju tko u to selo dolazi… I eto, marokanski kralj s dva telefonska poziva može točno znati što su njegovi podanici tog dana doručkovali ili što se kuha za ručak i taj sistem funkcionira.”

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: