Maasai Land područje je dviju država, Kenije i Tanzanije, koje nastanjuju nekoć poznati ratnici, afričko pleme Maasai. Usprkos utjecajima suvremenog svijeta ovaj narod ostao je vjeran svojoj tradiciji i kulturi te i dalje živi u potpuno suživotu s prirodom.

U emisiji Put pod noge HKR-a ugostili smo putnika Marina Zovka koji je posjetio dom plemena Maasai te ostao zatečen svime što je tamo doživio i vidio.

Foto: Pixabay

„Taj prvi susret kad sam došao u Maasai Land i kad sam upoznao poglavicu u tom kampu bio je kao da se znamo već stotinama godina, kao da nismo dvije različite kulture, kliknuli smo si na prvu. Tu prvu večer smo razgovarali uz vatricu do pet ujutro, drugu večer do četiri ujutro, postavio sam mu stotine pitanja, zanimalo me je puno toga“, rekao je Marin dodajući: „Puno sam naučio o samoj prirodi, naučio sam je više cijeniti. Tamo sam vidio što znači život u skladu s prirodom, jer nemaju trgovine, struje, vode, nemaju zidanih kuća. To su male manjate od pruća i blata. Žive u malim zajednicama, razbacani po cijelom Maasai Landu. Uzgajaju stoku i preživljavaju. Ako je godina dobra, ako ima kiše i ne prejakog sunca rodi i voće i povrće pa imaju i toga.“

Foto: Pixabay

Zanimljiva je tradicija ovog afričkog plemena, pojašnjava naš gost, da sebe smatraju vlasnicima sve stoke na svijetu. Ipak, iako ih uzgajaju, krave ne jedu, već ih koriste za mlijeko i mliječne proizvode, njima iskazuju bogatstvo i razmjenjuju ih s drugim plemenima za neke poljoprivredne kulture.

Foto: Pexels (Kureng Dapel)

Odjeveni u tradicionalne crvene i plave komade tkanine vezane oko ramena i struka te s mačevima i kopljima u rukama vrlo su prepoznatljiva slika ovog dijela Afrike. Naizgled ratna oprema u skladu je sa životnim uvjetima, jer okruženi su hijenama, lavovima i drugim životinjama te moraju biti spremni za samoobranu. Maasai također njeguju tradiciju obučavanja ratnika morana kroz tri ciklusa od po  4-5 godina, a na kraju svakog ciklusa mladići biraju hoće li se vratiti uobičajenom životu ili će ostati s moranima, što između ostaloga podrazumijeva da neće imati doticaja s civilizacijom te će živjeti i hraniti se isključivo u prirodi.

Foto: Pixabay

Dok žene svakodnevno odlaze po kilometrima udaljenu vodu, skupljaju drva za vatru i pripremaju hranu, muškarci se bave stokom, a djeca veselo trčkaraju oko manjatica igrajući se i pjevajući. S obzirom na veliku udaljenost od gradova, Maasai su se kao zajednica organizirali i napravili vlastite škole kako bi djeca usvojila osnovna znanja. Za posjeta jednoj takvoj školi Marin Zovko obradovao je djecu i učitelje donacijom školskog pribora koji je prikupio prije svog odlaska u Afriku.

Uza sve doživljaje posebno iskustvo za Marina ipak je bilo kumstvo na svadbi plemena Maasai zbog čega se nakon dvije godine vratio u Afriku. „Svaka buduća žena mora biti u svojoj novoj manjatici, u toj kućici od pruća i blata, tako da sam imao priliku i sagraditi jednu kućicu tj. pomoći u izgradnji. Nas trojica-četvorica smo u dva i pol dana sagradili pristojnu kućicu“, pojašnjava Zovko opisujući i sam čin svadbe: „Iz njegova sela se išlo u njezino selo na pregovore koji su se odvijali na njihovu maasai-jeziku koji apsolutno ništa nisam razumio, ali imao sam osjećaj da sve razumijem. Na povratku u njegovo selo dočekalo nas je oko 300 Maasaija. Sve se odvija na otvorenom, na livadi; žene su na jednoj, a muškarci na drugoj strani; žene pjevaju jedne, a muškarci druge pjesme i skaču u vis; mlada je sat vremena prolazila kroz povorku okupljenih Maasaija do svoje manjate i onda se počelo piti ritualna pića. Vani nasred livade žene su dva dana pripremale hranu, krumpire, voće, povrće, 15 janjaca i 15 kozlića. Ja sam kao kum dobio veliki lavor sa svim nožicama, poglavice i starješine dobili su iznutrice kao lavovi, a ostali narod ostalo meso, rebrica, butove… Oko ponoći su se razišli, zapravo samo su nestali u tom mraku“, opisuje svoje doživljaje naš gost Marin Zovko kojega je afričko iskustvo prilično promijenilo: „Više mi nije materijalno na prvom mjestu, jer vidio sam što znači prava sreća, ljudi su tamo apsolutno sretni, a nemaju apsolutno ništa. U životu nisam vidio iskreniji osmijeh, iskreniju sreću ni sa čime, tako da sam naučio cijeniti ‘ništa’.

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: