Zajedništvo je jedna od najranjivijih društvenih stvarnosti. Poput krova kuće koji je izložen svim olujama, vjetrovima i pljuskovima. Kada krov prokišnjava, čitavo zdanje trune.

Trulež zajedništva očituje se u razjedinjenosti, posesivnosti i sebičnosti. Kada se čovjek pod istim krovom zatvara u sebe, u svoju ugodu i komotnost, a nema osjećaja za drugoga.

Netko je na tom tragu zaključio:

Danas imamo više poznanstava, a usamljeniji smo. Stigli smo sve do Mjeseca, no imamo poteškoće zakoračiti k upoznavanju susjeda.
Razbili smo atom, ali ne i svoje predrasude. Imamo veće kuće, a manje obitelji. Ovo je vrijeme borbe za mir u svijetu, a ratovanja u kući, doba luksuznih kuća, ali razorenih domova…

Nije teško u tim riječima prepoznati svoje sredine. Što se to događa ispod istog krova? Komu smo to dopustili da se udomaći kod nas? Da nas uvjeri kako nismo odgovorni? Komu smo to dopustili da pod krovom naše kuće širi bojažljivost?

Krov kuće / Foto: Canva

Želimo li zdrave kuće, krovište moramo postaviti na čvrste stupove. To su stupovi sakramenata, molitve, Svetoga pisma. To su Božji darovi, upute kako graditi, to je način događanja zajedništva.

Ako mu samo formalno pristupamo, vrlo je vjerojatno da će nam i zajedništvo biti samo formalno, površno i beživotno.

Izložimo se i riskirajmo!

Gospodin traži od nas da te njegove darove doista upotrijebimo, da se izložimo, da riskiramo, da ne strahujemo, ali da uistinu pomoću njih iz dana u dan gradimo svoje zajedništvo.

Ako u središtu svake nakane, riječi i djela nije križ, ako članovi zajednice ne žive iz tog žarišta koje povezuje sve različitosti, ako u život nije uključen živi Bog, onda zajednica gubi autentičnost, a suživot postaje mučenje.

Molitva / Foto: Pexels

Važna stvar nazire se u riječima sv. Terezije Avilske koja je zapisala ovu poruku svojim sestrama:

Budimo u nečemu slične našemu Kralju, koji nije imao kuće, osim betlehemske štalice gdje se rodio i križ na kome je umro.

Betlehemska radost, toplina i blizina, golgotska poniženost, ogoljenost i napuštenost, to su referentne točke zajedništva, to je „krov nad glavom“ svake zajednice, bila ona obiteljska, prijateljska ili župna.

Ponekad možemo primijetiti u svijetu oko sebe da se ljepota zajedničkog života pretjerano naglašava. Često ljudi pomisle da je bračni život idila jer tako je prikazan u romantičnim komedijama, kao raj na zemlji.

Slično je i kad se radi o crkvenim zajednicama, ljudi lako pomisle da su one bajkovito utočište od problema i da nikada tu ne može i ne smije biti nešto teško. Važno je razbiti iluzije. Radost je cilj, ali put do nje uvijek je križ.

križ na Srđu / Foto: Marko Lukunić/Pixsell

Netko je rekao da je „jedna od napasti suvremenog kršćanstva, pa i svećenika i redovnika, traganje za križem bez čavala, traganje za zajednicom bez trnja. No bez čavala nema ni Isusa na križu. Pa ako u kojoj zajednici ne bi bilo nikada napetosti, prigode za patnju i odricanje, postojala bi opravdana sumnja da je to zajednica bez Isusa.“

Zajednički život jest križ, a zadovoljstvo raste utoliko ukoliko smo ga spremni prihvatiti i voljeti.

Zašto je služenje ljudima postalo napor ispred radosti?

Zato što svoje potrebe stavljamo ispred potreba bližnjih. Evanđelje nas drugačije uči. Sjetimo se samo Svete Obitelji, kako ni Marija ni Josip ne gledaju na sebe i svoju ugodu, nego stavljaju Boga i jedno drugoga ispred sebe. Zato su nam oni savršen uzor.

Sveta obitelj / Foto: Pexels

Uzajamna ljubav podrazumijeva i spremnost za prihvaćanje drugoga kakav jest bez duha osude. Potrebno je aktivno htjeti jedinstvo, ali ne gušiti. Zajedništvo se ne može stvarati umjetno i usiljeno. Jedan je filozof zapisao:

Neka bude uvijek prostora među vama.
Neka između vas plešu vjetrovi neba.
Napunite šalicu jedno drugome, ali nemojte piti iz iste šalice.
Uživajte zajedno.
Ali neka svatko može ostati i sam.
Jer i stupovi crkve stoje odvojeni.

Uzajamna ljubav podrazumijeva snošljivost u prevladavanju napetosti i konflikata. Mnoge predrasude i izazovi izranjaju kada se dogodi sukob dvaju svjetova, bez obzira radi li se o generacijama, temperamentima, načinima reagiranja. U situacijama kada treba podnositi karakter i postupke drugoga, ne smijemo zaboraviti misliti uvijek na prvoga – Isusa Krista.

Kako obnavljati i čeličiti stupove zajedništva: kristocentričnost, siromaštvo, ljubav, dijalog? Jedini odgovor je hrabro. Hrabro živjeti ranjivost zajedničkog života.

U tomu može pomoći misao sv. Katarine Sijenske:

Bližnji nam je darovan da očitujemo Bogu koliko ga ljubimo.

Sva naša erudicija, duhovnost, svi angažmani i žrtve, sav trud i plemenita nastojanja propadaju ako to zaboravimo. A u iskustvu suživota nije to teško potisnuti.

Par / Foto: Pexels

Kad se trudimo izlaziti na kraj jedni s drugima, a ne ide. Sve se u nama buni i protestira. Umorni smo od stalnog dokazivanja, ispunjavanja očekivanja. Spotičemo se jedni o druge, doživljavamo i pakosti i spletkarenja, toliko ljudske slabosti i nanesene boli… Teško je graditi zajedništvo. Teško je jer život nije bajka.

Mnogo je trpljenja i mnogo suza u trajnoj borbi za dobro. Ali i takva iskustva prilika su za tješnju suradnju, i takve situacije otkrivaju nam Božju ljubav i sigurnost da nas on nikada ne ostavlja same.

Šestorica svećenika iz četiriju biskupija utorkom od 20 sati u emisiji „Pod križem“ promišljaju o životnim teškoćama i Božjoj blizini čovjeku.

Emisiju u cijelosti poslušajte u arhivi HKR-a.