U katoličkoj tradiciji, posljednji tjedni liturgijske godine usmjereni su na promišljanje o „četirima posljednjim stvarima“ koje slijede na kraju zemaljskog života svakoga čovjeka: smrt, sud, nebo i pakao.

Bog nije uvjetovan okolnostima, vremenom, prostorom, ljudima ili promjenama zbog savršenosti božanske naravi, no, prema Svetom pismu, postoji nekoliko stvari koje „ne može“ učiniti.

Zemlja kakvu poznajemo će nestati, stvarajući mjesto za nova nebesa i novu Zemlju, gdje će sve naše najdublje čežnje biti ispunjene. Koliko god željeli zadržati ovaj svijet, on neće trajati zauvijek i naše vrijeme ovdje je vrlo kratko u usporedbi s vječnošću koja nas čeka.

“Vječnost između prostora i vremena: od svijesti do kozmosa” naslov je nadolazećeg izvješća koje će objaviti Vatikanska zvjezdarnica, a u kojem će biti predstavljena “neobjavljena razmišljanja” o vječnosti proučavana iz različitih disciplina.

Za autore svetih spisa život nije stvar iskorištavanja trenutka, već uzdizanja svakog trenutka u vječnost.

Ono što Isus svojom sakramentalnom prisutnošću čini u nama, trebali bismo i mi činiti u svijetu oko nas, a dok nas On preobražava svojom milošću, i mi moramo uzdizati i oplemenjivati ​​sve koji nam priđu.

Kad si u iskušenju, izmoli „Zdravo Marijo“ i Marija će zgnječiti glavu zmiji, đavlu….probaj.“ Sveta Marijo, Majko Božja, moli sada za nas grješne...” Marija nam dolazi u pomoć, Marija moli kako smo je molili, i izbavljeni smo od napasti; nećemo pasti ako to ne želimo.

Pročitajte zanimljivo promišljanje o stvarnosti koju ne shvaćamo dovoljno ozbiljno.

Ljubav je "valuta" neba i jedina je stvar koja ima vrijednost i prije i nakon smrti.

Davnih godina, možda još u višim razredima osnovne škole, na vjeronauku sam čuo za poziv crkvenih otaca, još iz prvih kršćanskih vremena, da vjernici na život uvijek trebaju gledati pod vidom vječnosti – "sub specie aeternitatis". Nisam tada shvaćao ni važnost i dubinu te izreke, ali s vremenom sam postao svjesniji koliko je bogata, korisna i poticajna.