Ako otvorimo Bibliju, već na samim početcima imamo neke velike likove koji su sa svojom manom učinili velika djela. Prije svega tu je Mojsije, koji je bio mucavac i kojega baš takvog Bog izabire da govori pred „velikim“ faraonom i da vodi cijeli izraelski narod.

Premda ovakav odmak od svijeta (ponekad) zvuči privlačno, postavlja se pitanje: bježimo li zaista od buke ovoga svijeta ili bježimo li od nas samih?

Kada razmišljamo o kući, mislimo na stabilnost. Kuća je nešto definitivno, trajno, postojano. To je mjesto gdje se stvaraju sjećanja. Međutim, velike su šanse da naš dom iz djetinjstva više nije tu. Ta stara sjećanja više ne pripadaju stvarnom mjestu na koje se čovjek može vratiti. Takav je, uostalom, život. Neka ovo razmatranje bude stalni podsjetnik da navike, poput kuća, mogu biti ili trajne (sagrađene na stijeni) ili privremene (sagrađene na pijesku).

Umjesto da kažem dobru riječ za nepravedno optuženu kolegicu, u mislima sam je okrivila jer se i ona nikada ne zalaže za druge, samo šutke promatrajući. Kasnije... oh, kasnije, naravno, bilo mi je žao. Koliko puta smo i sami bili u sličnoj situaciji?