Svjesna svojih slabosti i malih snaga za vršenje velikih djela kreposti, ali i želje da „bude velika sveticaˮ, sv. Mala Terezija kreće na put velike svetosti na sasvim novi način – putem malih žrtava napravljenih s puno ljubavi.

Slušateljica je ostala zbunjena kad je nedavno vidjela video na društvenim mrežama u kojemu je svećenik pokazao da u džepu košulje nosi kutijicu s relikvijom jednoga sveca te rekao da mu je tu relikviju 1. stupnja dao nadbiskup. Pitala je je li to primjereno? Odgovor je dao vlč. Ljubo Vuković, župnik Župe sv. Nikole Tavelića, Zagreb - Kustošija u emisiji „Halo, velečasni“ u petak, 20. ožujka 2026.

„Međutim, uvijek osjećam isto smiono pouzdanje da ću postati velikom sveticom jer ne računam na svoje zasluge, kojih uopće nemam, nego se uzdam u Onoga koji je sama Krepost i Svetostˮ, piše sv. Mala Terezija.

Život sv. Terezije od Djeteta Isus i Svetoga Lica u Karmelu postaje slika skrovitog i jednostavnog života svetog Josipa u Nazaretu. Život u prisutnosti Blažene Djevice Marije i Isusa, marljivi rad, šutnja, osluškivanje Božjih poticaja, siromaštvo duha, poniznost, spremnost na žrtvu i potpuno pouzdanje u Boga, i sve to samo iz ljubavi prema Gospodinu.

Sjećanje na „divni osmijeh Blažene Djeviceˮ nikada nije nestalo, a duboka odanost i ljubav samo su rasli. U Blaženoj Djevici sv. Mala Terezija je gledala prije svega Majku, uzor skrivene svetosti i evanđeoske jednostavnosti.

Nježna roditeljska ljubav puna prihvaćanja, povjerenja i pouzdanja priprema srce Male Terezije da Boga prepozna kao milosrdnog Oca koji ljubi majčinskim srcem i da se bez straha preda toj ljubavi jer, kako kaže Svetica: „Dragi Bog je nježniji od svake majke.ˮ

O danu Terezijina ulaska u Karmel sv. Ljudevit Martin piše: „…Jučer je Terezija, moja mala kraljica, ušla u Karmel! … Samo Bog može tražiti tako veliku žrtvu… Nemojte me žaliti jer je moje srce preplavljeno radošću.“

Polazeći od lubanje svetog Ivana od Križa provedena je znanstvena rekonstrukcija svečeva lica.

Prijenos dviju dragocjenih relikvija do mjesta gdje se danas čuvaju u „svetim posudama“ tradicija pripisuje rimskom vojniku Longinu koji je kopljem probo Kristov bok.

Nemojmo gledati na našu krhkost kao na neprijateljicu, već kao na saveznicu naše svetosti, dopuštajući Bogu da njegova svemoć čudesno iskoristi naše slabosti za Njegovu veću slavu.