Jedna mudra narodna izreka kaže: „Božji mlinovi sporo melju.“ Bogu se nikamo ne žuri. On „ima vremena“. Ima dobre živce. Uostalom, nije li On iznad vremena, gospodar vremena? Kamo bi žurio?

Ponekad nam, u našoj gorljivosti za pravdu, opraštanje postaje tek nepoželjna alternativa. Mislimo kako je potrebno vršiti pravednost i gotovo. Zbog takva stava teško prihvaćamo i opraštamo, te nerado ne uspijevamo prihvatiti činjenicu da i drugi mogu biti opravdani. Ima nešto u nama duboko neopraštajuće što nas tjera da u drugima i malu nepravednost vidimo kao neoprostivu.

“Shvatio sam da poruka ne prolazi, a onda sam mladima ispričao svoju životnu priču”, prisjeća se mons. Mounir Khairallah, maronitski biskup iz Libanona, i pripovjeda kako je oprostio ubojici svojih roditelja i postao svećenik.

Provlači li se đavao kroz pukotine vašeg svakodnevnog života? Sotona se koristi suptilnim taktikama kako bi nas uhvatio u zamku, no postoje i načini kako se boriti protiv njih. Donosimo ih u nastavku.

Oprost u osnovi znači da čak i ako imate negativne osjećaje prema određenim ljudima, i dalje im želite dobro; zapravo, vi im još uvijek želite najveće moguće dobro, a to je Nebo.

Svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Tomislav Pervan tumači današnje evanđelje (Mt 18,21-19,1) u emisiji “Biblijska poruka dana” Radiopostaje Mir Međugorje. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

Promišljanje hagioterapeutkinje Ane Perišić s portala hagio.hr prenosimo u cijelosti:

Gospodin nas poziva da praštamo i do sedamdeset puta sedam, no čovjeku to zna biti pravi izazov. Svojim snagama možda ne možemo oprostiti, ali se preobražavamo kada predajemo to Gospodinu, pravednome sucu.