„Svi su ljudi nakon Adama padali u grijeh, nije se našao nijedan koji se mogao potpuno oduprijeti đavlu. Zato je Isus, ako je htio biti pravi čovjek, morao dopustiti da ga Sotona iskuša“, promišlja vlč. Tomislav Šagud na 1. korizmenu nedjelju.

Knjiga Postanka opisuje neimenovanu rijeku koja teče iz Edenskog vrta, dijeleći se na četiri rukavca: Pišon, Gihon, Tigris i Eufrat. Međutim, kao što je često slučaj s topografskim referencama u Svetom pismu, ove rijeke nisu samo zemljopisna obilježja.

"Danas si postavi pitanje gdje si prijatelj sa zmijom, odnosno, s đavlom? I netko će reći: „Ali ja nisam, mrzim ga i ne želim grijeh!“ To je sigurno istina, ali često ostavljamo si mogućnosti i relacije sa zlim zbog naših grijeha i upravo to je prijateljevanje s đavlom", poručuje p. Arek Krasicki.

Imajte na umu da plod stabla života, za koji se vjerovalo da daje vječni život, nije bio zabranjen Adamu i Evi ne prije njihova pada, nego nakon njihova pada. Tek tada - i za krajnju dobrobit Adama i Eve - Bog im je zabranio da jedu plod sa stabla života (vidi Post 3:22-24). U stanju neposlušnosti zauvijek bi bili odsječeni od Boga.

Zavodnik, otac laži, uvjerio je Evu (a preko nje i Adama) da će im jesti zabranjeno voće dodijeliti božanski status. Zapravo, napasnik je govorio istinu, ali s posve drugim, zloslutnim značenjem. Tim činom neposluha, ona i Adam zasigurno bi znali dobro i zlo. Ali kako? Sami po sebi, zapravo postajući zli, neposlušni Bogu.