Jednom su se davno svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača!"

Kršćanstvo spektakla ili svakodnevno umiranje samima sebi? Pročitajte u nastavku.

Naše emocije mogu biti neposlušni upravitelj i opasan vodič u duhovnom životu.

Papa Franjo u svojoj apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium definira vjernika kao osobu koja se sjeća. Sjećamo li se doista? Ili se olako izgubimo u crnim mislima?

"Naše osjećaje treba formirati, sazrijevati, učiti; govore nam istinu o nama samima i o našim odnosima. Moramo učiniti ovaj aspekt našeg bića sastavnim dijelom našeg odgovora Bogu, kako bismo mogli donositi odluke koje uključuju naš život u vremenu."

Otkrijemo iznova ljepotu tišine unutar liturgije i dopustimo Bogu da djeluje onako kako On smatra da je najbolje. Dopustimo si čuti što Crkva progovara o liturgijskim slavljima i oblikovanju istih. Nemojmo biti zatvoreni u svoje dojmove i osjećaje jer možemo postati ovisni o istima.

"Možda se, dok razmišljamo o borbi da prerastemo u vrlo dobre, vrlo pobožne, vrlo sretne slike o sebi koje stvaramo za sebe, manje radi o tome da postanemo vrijedni, a više o tome da se jednostavno pokažemo."

Brak se ne može graditi na osjećajima. Baš kao i što kuća ne može stajati bez temelja.

"Dogodi se da nas ponese neka igra riječi, neka igra značenja. Ili otužna potreba da ispadnemo važni, dosjetljivi ili što već. Pa izreknemo neku olaku riječ, neku primjedbu, procjenu... I tako nekoga povrijedimo", piše kršćanski pisac, pjesnik i esejist Stjepan Lice u svome promišljanju o važnosti i težini izgovorenih riječi poručujući da je naporno ne biti osoba od riječi čime povrjeđujemo druge ljude.

Trebamo život i smrt; smrt je ta koja život čini tako dragocjenim.