Evanđelje Cvjetnice je drama koja je istovremeno i izrazito ljudska i duboko nadnaravna – otajstvo Kristove muke.

Krstitelj se naslanja na komad drveta. Ovo, naravno, upućuje gledatelja posebno na križ Isusa Krista. U svakom razdoblju učeničkog života, uključujući i došašće, svatko od nas mora shvatiti da punina kršćanskog života znači prigrliti križ. To znači osloniti se na Isusa, Raspetoga Gospodina, kao naš jedini izvor snage i nade.

Potrebno je, jednom za svagda, prihvatiti trpljenje onakvo kakvo nam ga Bog šalje i na način na koji On to želi. Stav duše mora biti stav prihvaćanja i povjerenja u Boga bez pridržaja. To je jedini način pravog rasta u svetosti. Taj put nije lagan i tim putem treba krenuti korak po korak dok se ne prispije do konačnog cilja koji je prava ljubav prema Križu.

Sjeti se grijeha čovječe i zaplači danas nad Mukom Isusa i bolima Marijinim. Danas kada otajstveno Isus biva predan i odveden. Poradi tvoga grijeha. Sjeti se čovječe i obrati se. Pusti suzu za Bogom. Plači sa Majkom da ti srce omekša i postane hram štovanja Boga. Da bude izvor ljubavi za gladne ljubavi i ranjene grijehom. Sjeti se grešniče Ljubavi Boga. I ne zaboravi. Nikada.

U Gradu na gori, Imotskom, na Cvjetnicu 10. travnja s početkom u 20 sati održan je 21. Dramski prikaz Muke Isusove, poznat kao Imotska Muka. Posljednji put Muka je bila održana 2019. godine, a onda se zbog pandemije nije mogla prikazati dvije godine.

Tko od nas nije doživio nešto od izdaje, straha, poniženja, lažnog predstavljanja, nemoći, zlobe od drugih, grižnje savjesti i mračne slutnje? Ova priča o mukama nije ispričana filozofskim, teološkim ili metaforičkim jezikom. Ne, ova priča je naša priča, puna životnih istina kojima nas nitko nikada ne mora učiti.

Lomljenje nogu raspetima ubrzalo je smrt dovodeći do brzog gušenja, no Isusu nijedna kost nije slomljena, što je povezano i sa starozavjetnim mesijanskim proroštvima.