Sv. Mala Terezija rođena je kao deveto i posljednje dijete Ljudevita i Azelije Martin, no da bi svi oni uopće mogli doći na svijet, Bog je morao pomrsiti životne planove njezinih roditelja. I Ljudevit i Azelija sanjali su ne o tome da sklope brak, nego da posvete svoj život Bogu u redovništvu. Želja da Njemu posvete svoj život bila je svakako Bogu draga pa su je i ostvarili.

Sveti supružnici Ljudevit i Azelija Martin svjedoče da ljubav prema Bogu ne umanjuje bračnu i roditeljsku ljubav, nego je pročišćuje, učvršćuje i daje joj vječnost. U njihovu zajedničkom životu jasno se vidi da prava privrženost Bogu čovjeka ne udaljava od obitelji, nego ju čini mjestom rasta u svetosti.

Pisao sam o molitvenom životu obitelji Martin, zavideći im na miru koji su imali bez televizije i interneta, bez videoigara rabijatna sadržaja i kako se, poput njih, trudimo u našoj obitelji imati vrijeme igre s djecom, druženja s drugom djecom, kao i mali zajednički molitveni trenutak.

Što je, dakle, najvažnije? Zdravlje? Bolest? Trpljenje? Budimo slobodni željeti i moliti zdravlje i svako dobro za svoje voljene i za sebe, samo ne zaboravimo u molitve uključiti najvažnije: „Oče, ali, neka ne bude moja, nego Tvoja volja“.

Sasvim nepoznata djevojka iz malenog zaselka, tiha, marljiva, strpljiva, skromna, poslušna, ponizna postala je najveća od svih žena – Majka Božja i Majka naša.

Ljubav zemaljskog oca sv. Male Terezije bila je presudna za ljubav prema nebeskom Ocu. Koliko je važan upravo obiteljski odgoj i ljubav roditelja treba stalno osvješćivati i učiti na primjeru ove svete obitelji Martin.

Razmišljajući o svetosti mojega muža, kao i mojoj vlastitoj odavno sam shvatila što je bit sakrameta ženidbe – da muž ženu, a žena muža dovede do Gospodina i da nam je zajedno se posvetiti kroz naše bračno zajedništvo.

Sv. Mala Terezija trudila se živjeti ljubav usprkos boli – tjelesnoj, emocionalnoj, duhovnoj, zato je na kraju, preko križa, doživjela uskrsnuće. Na nama nije da razapinjemo svoj šator na vrhu Tabora u ovom životu, jer je naše uživanje na nebu.

I mi u ovom korizmenom vremenu možemo poput sv. Male Terezije imati oči za druge, probuditi svoju domišljatu ljubav i priteći bližnjemu u pomoć. Ponekad je potrebno samo nekoga saslušati, otići mu u posjetu ili oprostiti nanesenu nepravdu, a nekad je dovoljno samo pružiti nekomu ruku, darovati mu osmijeh i pogled pun ljubavi i nade.

„Ljubi bližnjega svog kao samoga sebeˮ, glasi Božja zapovijed. Razmišljam li ikad o međuljudskim odnosima koji me okružuju? O mojem bližnjemu? Jesu li naši odnosi uvijek mjesto izgradnje, rasta, lijepih misli i riječi? Jesam li svjestan da je zdrava i sretna osoba samo ona koja ima zdrave odnose ili sam toliko zarobljen materijalnim da mi je relacija odnosa postala poprilično strana i daleka?