O danu Terezijina ulaska u Karmel sv. Ljudevit Martin piše: „…Jučer je Terezija, moja mala kraljica, ušla u Karmel! … Samo Bog može tražiti tako veliku žrtvu… Nemojte me žaliti jer je moje srce preplavljeno radošću.“

Nemojmo gledati na našu krhkost kao na neprijateljicu, već kao na saveznicu naše svetosti, dopuštajući Bogu da njegova svemoć čudesno iskoristi naše slabosti za Njegovu veću slavu.

Slabost prihvaćena s poniznošću i povjerenjem otvara prostore za još snažnije i slobodnije Božje djelovanje. Sv. Mala Terezija svoje povjerenje temelji na činjenici da Bog u svojoj pravednosti uzima u obzir naše krhkosti.

Stoga sestro, brate, osjećaš li se slabim i krhkim u trenutku dok čitaš ove retke – ne boj se, jer Božja te milost neće iznevjeriti i upravo ti je ta milost dostatna jer kad smo mi najslabiji, Božja moć i Njegova snaga najviše se očituje.

„Druga je zapovijed jednaka prvoj: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ Ja sam se osobito trudila da ljubim Boga i ljubeći Njega shvatila sam da se moja ljubav ne smije očitovati samo riječima, jer „neće oni koji govore ‚Gospodine, Gospodine!‘ ući u kraljevstvo nebesko, nego oni koji vrše volju Božju“, zapisala je sv. Mala Terezija.

Svrha molitve i svakog povlačenja u samoću uvijek su „djela, djela!“, kako to uči sv. Terezija Avilska. Dakako, ne smijemo bježati od molitve i povučenosti čim nas zahvati kakva suhoća, ali dobro je ponizno osluhnuti ne daje li nam time Bog znak da želi da se naša molitva pretoči u konkretna djela ljubavi prema bližnjemu.

Sv. Mala Terezija imala je „opasne“ pokore – trudila se biti pozorna na svaku priliku da učini kome kakvu malu uslugu, da šutke uredi što bi našla neuredno, da se usteže od prigovaranja, da sa smiješkom susreće i one sestre koje su joj svojim ponašanjem zadavale nevolje, da se spremno ponudi i za one poslove koji su joj bili naporni ili dosadni...

Sv. Mala Terezija rođena je kao deveto i posljednje dijete Ljudevita i Azelije Martin, no da bi svi oni uopće mogli doći na svijet, Bog je morao pomrsiti životne planove njezinih roditelja. I Ljudevit i Azelija sanjali su ne o tome da sklope brak, nego da posvete svoj život Bogu u redovništvu. Želja da Njemu posvete svoj život bila je svakako Bogu draga pa su je i ostvarili.

Sveti supružnici Ljudevit i Azelija Martin svjedoče da ljubav prema Bogu ne umanjuje bračnu i roditeljsku ljubav, nego je pročišćuje, učvršćuje i daje joj vječnost. U njihovu zajedničkom životu jasno se vidi da prava privrženost Bogu čovjeka ne udaljava od obitelji, nego ju čini mjestom rasta u svetosti.

Pisao sam o molitvenom životu obitelji Martin, zavideći im na miru koji su imali bez televizije i interneta, bez videoigara rabijatna sadržaja i kako se, poput njih, trudimo u našoj obitelji imati vrijeme igre s djecom, druženja s drugom djecom, kao i mali zajednički molitveni trenutak.