"Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten." (Lk 16, 10)

Kad nas naši grijesi optužuju, bacimo se u otvorene Kristove rane.

Ne postoji takva stvar kao što je urođeni lažljivac. Lažljivci se stvaraju, a ne rađaju.

Istina je teška. Iluzije su ugodne. Stoga nije nimalo iznenađujuće da će ljudi često izbjegavati istinu i tražiti iluzije. Ali iluzije nisu održive. Istina, iako teška, ne samo da je održiva, nego i nagrađuje. A među njenim nagradama je i radost.

Želiš li živjeti u okovima i u tamnici. Ako ustraješ živjeti u laži dolazi trenutak kada više nećeš moći vratiti dušu. Zaustavi se dok je vrijeme. 

Mnogi smo vjerojatno sami sebe uhvatili u "nevinim" tzv. bijelim lažima, ponekad ih izgovaramo jer je tako lakše, ponekad jer ne znamo drugačije. No što kada se te laži pretvore u mišljenja i to mišljenja o nama samima? Što kada više ne znamo tko smo zaista jer smo svoj identitet poistovjetili s društvom u kojem se nalazimo, poslom koji radimo ili pak stvarima koje posjedujemo? Postoji li izlaz iz iskrivljene percepcije o tome tko smo i tko bismo trebali biti?