Blagdanom Krštenja Gospodinovog završavamo Božićno vrijeme.

Uz nadolazeću svetkovinu Krštenja Gospodinova, prisjetimo se što o tom prasakramentu kaže Katekizam Katoličke Crkve, u brojevima od 1212 do 1284. Krštenjem postajemo djeca Božja, ali mijenja li ta spoznaja išta u našim životima?!

Isus je stao u red da se krsti, oprao je noge učenicima, dao se raspeti na križu za nas. Isus je posvetio sve vode, sve križeve, oprao je sve noge i sve grijehe. Što još treba učiniti za nas da shvatimo da nas voli toliko da smo mu vrijedni da On prihvati sva poniženja i muku da bi čuo od nas da i mi volimo njega?

Bezbožnost ne znači biti ateist, to je svakodnevno djelovanje bez Boga. Pogledaj postoje li takve situacije kada donosiš odluke bez Boga. Postoje li takvi izbori i zavrzlame u koje nisi pozvao Boga, a kažeš da si pobožan.

Ovih je dana sunčano, no ako se malo zadržimo na otvorenom, osjetit ćemo da je ipak poprilično hladno. Nekada i naša Crkva tako izgleda. Izvana sve izgleda dobro, imamo sakramente, hodočašća, blagoslove, sve to obavljamo, no zapravo smo vrlo hladni jer nema vatre Duha, jer nismo uronjeni u Božje biće.

Krštenjem obraćenja kao jedan od nas, on je u potpunosti na sebe preuzeo našu sudbinu palog čovjeka. I upravo zato što se nije libio u potpunosti izjednačiti s nama i u našoj grešnosti, ona nam u događaju svoga krštenja zapravo najavljuje i konačno ostvarenje svog poslanja.

Mnogo različitih tragova upućuje na ovo vrlo posebno mjesto kao ono gdje je Ivan krstio Isusa.

U nedjelju slavimo blagdan Krštenja Gospodinova. S tim blagdanom povezana su i neka pitanja našega krštenja. O važnosti krštenja za HKR govori profesor sa splitskog Katoličkog bogoslovnoga fakulteta dr. Ivan Bodrožić.

Na blagdan Krštenja Gospodnjeg iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije prenosimo propovijed dr. sc. Stjepana Radića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije koji vrši službu rektora Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu i drži kolegije iz filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Vlč. Radić, između ostalog, poručuje: "Na krštenju Gospodin pokazuje da preuzima odgovornost. I on živi od prisjećanja, tj. trajnog dozivanja u memoriju Očevih čudesnih djela, naspram njega (Isusa) i njegova židovskog naroda. Upravo nam on, dakle, pokazuje na jedinstven način kako se živi od (pri)sjećanja. Ne da bismo u tome bili zarobljeni, već upravo suprotno: prisjećanje, u Isusovu smislu, znači hoditi na putu koji nam je Bog namjerio, s vjerom i nadom da On svojih nikad ne ostavlja."

Sluga Božji, ‘miljenik Božji’, s jedne strane, a s druge toliki zemaljski ‘miljenici bogova’, miljenici muza, publike, posvudašnji 'celebrities'. Nekima su ‘bogovi skloni’, neke su ‘bogovi obdarili, poljubili’, neki, koji ne silaze s pozornica, svojim zaglušnim nastupima samo prikrivaju svoju nutarnju bijedu i prazninu. Kolika samo razlika! Kako nastupa ‘sluga Gospodnji’, onaj koji je Gospodinu omilio, nad kim se otvaraju nebesa u trenutku njegova krštenja, kako nastupaju a s druge strane, ljudske veličine koje bi htjele na silu otvoriti nebo ili stvoriti nebeske prilike ovdje na zemlji, što im nikako ne uspijeva? Kako samo brzo blijede te zvijezde, ti miljenici ovog svijeta?! Od svekolike buke koju stvaraju oko sebe nemoguće je razaznati riječi, suvislost, sadržaj. Vlastita nutarnja nesigurnost nadomješta se količinom, mnoštvom riječi.