U javnosti nas se uči i potiče da izražavamo svoje mišljenje, te da tako pokažemo svjesnost i slobodoumnost. No to često završi u svađama i raspravama, i ne uvijek na kulturan i uljudan način. Unatoč svemu, navikavamo se na kritiziranje i mrmljanje, prozivanje i vrijeđanje, kao na neko svoje pravo, a javno mnijenje, mediji i društvo nas u tome svesrdno podržavaju.
"Primijetio sam da nesretni ljudi uvijek kritiziraju. Ili, još bolje i točnije rečeno: u mojim očima nesretni su oni ljudi koji uvijek kritiziraju. Ja ih takvima doživljavam. Negativni su. Uvijek su spremni prigovarati i prozivati. Usmjereni su na ono loše u čovjeku. Ma, u svemu što se događa primijetit će najprije slabe točke. I ne samo to! S određenim autoritetom (ne znam otkud im?) i s meni neobjašnjivom lakoćom prosuđuju sve redom. A osim prosuđivanja, redovito i presude tj. osude. Jednostavno, čovjek im ima potrebu reći da se prestanu tako strastveno baviti drugima i da se bave sobom", poručuje fra Josip Vlašić u svojem promišljanju.
Ova stranica koristi dvije vrste kolačića: nužne tehničke kolačiće i kolačiće za analitiku. Slažete li se s korištenjem kolačića za analitiku?