Bilo kako bilo mi kršćani ljubimo svijet, u biti konkretne ljude, ne poradi toga što su grešni, to smo uostalom i mi sami, nego zato što su ljudi - Božja djeca s jednakim dostojanstvom kao i mi. Kako razdvajamo osobu od njezina grijeha pa osobu prihvaćamo, a grijeh odbacujemo isto tako treba razdvojiti svijet (ukupnost ljudi) i ukupnost njihovih grijeha znajući uvijek da nije grijeh ono što bi druge razdvajalo od Boga a nas ne. Grijeh nam je zajednički pa se tu u odnosu na svijet uopće ne razlikujemo.

Kako ljude približiti Bogu najbolje ćemo naučiti ako budemo slijedili Krista, njegovu pedagogiju ljubavi. Krist, primjerice, nije nikada apstraktno govorio ljudima već uvijek polazeći od života; dijeleći s njima svakodnevni život i njegove dobre i loše strane.

"Življenjem evanđelja, dakle, najbolje se osjeća Božja prisutnost i blizina. Kad čovjek tako živi onda mu kršćanstvo nije legenda, ni zbir lijepih ali neprovedivih savjeta za život, već životna snaga koja mijenja život i daje mu smisao i ljepotu", piše fra Ivica Jurić.

Suvremeni čovjek, osobito na Zapadu, zapravo je sve više prosjak duha, a ne kruha. On je i sit svega, umoran od života jer svoju glad za Bogom surogatima ispunja.

Molitva liječi i pročišćuje odnose, približava ljude Bogu i jedne drugima. Molitva je - pola zdravlja, barem.

Neki ljudi nas vjernike mogu smatrati neozbiljnima zbog te nade u bolju budućnost. Međutim, možda oni onda vjeruju u kaos, nered, u katastrofu kao smisao sadašnjih događaja. Izvlačeći se od odgovornosti za izgradnju društva oni nalaze utočište u rezignaciji i bježanju od života u različite oblike distrakcija. Mi ne smijemo to činiti.

Volja i ustrajan rad, dakle, a ne samo pozitivne misli čovjeka čine sretnim. Drugo što vrijedi napomenuti jest kako sreća nije zijevanje da bi tako jednostavno nekim trikom, prečacem besplatno prešla s drugoga na nas. Ne, ona nije hir već trajna odluka i rezultat jasnoće životnog poslanja. To mudri ljudi oduvijek znaju pa stoga i savjetuju da se držimo drevne mudrosti koja kaže: radi tako kao da ćeš zauvijek živjeti a živi tako kao da ćeš sutra umrijeti.

Stoga, budućnost čovječanstva uopće ne ovisi o napretku, nego o stanju ljudske duše. Ako to shvatimo te u životu nastojimo svjedočiti primat duhovnoga nad materijalnim, ne treba se bojati za našu budućnost, a onda ni za budućnost čovječanstva u cjelini. Zreli ljudi znat će odgovorno upravljati tehnologijom na korist čovjeku i pazeći na sklad u prirodi.

"Kao vjernici mi osmišljavamo svoj život tako da svoje boli i patnje pridružujemo Kristovima i namjenjujemo ih za spasenje svijeta i obraćenje grješnika", piše fra Ivica Jurić.

"Ukratko, izgubljeno vrijeme je neispunjeno, prazno vrijeme. Darovano, pak, vrijeme drugome nikada nije izgubljeno. Onaj koji daruje dobiva, tko unosi svjetlost u tuđi život, nikad ne hoda u tami", piše fra Ivica Jurić.