Život sv. Terezije od Djeteta Isus i Svetoga Lica u Karmelu postaje slika skrovitog i jednostavnog života svetog Josipa u Nazaretu. Život u prisutnosti Blažene Djevice Marije i Isusa, marljivi rad, šutnja, osluškivanje Božjih poticaja, siromaštvo duha, poniznost, spremnost na žrtvu i potpuno pouzdanje u Boga, i sve to samo iz ljubavi prema Gospodinu.

Sjećanje na „divni osmijeh Blažene Djeviceˮ nikada nije nestalo, a duboka odanost i ljubav samo su rasli. U Blaženoj Djevici sv. Mala Terezija je gledala prije svega Majku, uzor skrivene svetosti i evanđeoske jednostavnosti.

O danu Terezijina ulaska u Karmel sv. Ljudevit Martin piše: „…Jučer je Terezija, moja mala kraljica, ušla u Karmel! … Samo Bog može tražiti tako veliku žrtvu… Nemojte me žaliti jer je moje srce preplavljeno radošću.“

Nemojmo gledati na našu krhkost kao na neprijateljicu, već kao na saveznicu naše svetosti, dopuštajući Bogu da njegova svemoć čudesno iskoristi naše slabosti za Njegovu veću slavu.

Slabost prihvaćena s poniznošću i povjerenjem otvara prostore za još snažnije i slobodnije Božje djelovanje. Sv. Mala Terezija svoje povjerenje temelji na činjenici da Bog u svojoj pravednosti uzima u obzir naše krhkosti.

Stoga sestro, brate, osjećaš li se slabim i krhkim u trenutku dok čitaš ove retke – ne boj se, jer Božja te milost neće iznevjeriti i upravo ti je ta milost dostatna jer kad smo mi najslabiji, Božja moć i Njegova snaga najviše se očituje.

Sv. Mala Terezija rođena je kao deveto i posljednje dijete Ljudevita i Azelije Martin, no da bi svi oni uopće mogli doći na svijet, Bog je morao pomrsiti životne planove njezinih roditelja. I Ljudevit i Azelija sanjali su ne o tome da sklope brak, nego da posvete svoj život Bogu u redovništvu. Želja da Njemu posvete svoj život bila je svakako Bogu draga pa su je i ostvarili.

Sv. Mala Terezija trudila se živjeti ljubav usprkos boli – tjelesnoj, emocionalnoj, duhovnoj, zato je na kraju, preko križa, doživjela uskrsnuće. Na nama nije da razapinjemo svoj šator na vrhu Tabora u ovom životu, jer je naše uživanje na nebu.

I mi u ovom korizmenom vremenu možemo poput sv. Male Terezije imati oči za druge, probuditi svoju domišljatu ljubav i priteći bližnjemu u pomoć. Ponekad je potrebno samo nekoga saslušati, otići mu u posjetu ili oprostiti nanesenu nepravdu, a nekad je dovoljno samo pružiti nekomu ruku, darovati mu osmijeh i pogled pun ljubavi i nade.

„Ljubi bližnjega svog kao samoga sebeˮ, glasi Božja zapovijed. Razmišljam li ikad o međuljudskim odnosima koji me okružuju? O mojem bližnjemu? Jesu li naši odnosi uvijek mjesto izgradnje, rasta, lijepih misli i riječi? Jesam li svjestan da je zdrava i sretna osoba samo ona koja ima zdrave odnose ili sam toliko zarobljen materijalnim da mi je relacija odnosa postala poprilično strana i daleka?