I kad ne znamo više kako ni zašto – boli nas vode k Onome koji uči, liječi, oslobađa. Fra Ante Vučković uvodi nas u duboko i iskreno prepoznavanje vlastite boli kao puta prema Bogu. Pročitajte, zastanite, pomolite se.

Bol koju sada trpiš poslana ti je zato da osjetiš mjesto gdje ti je liječenje najpotrebnije - samo srce. Osoba koja se dotakla tog mjesta razotkrila ti je biser velike vrijednosti.

Na spomendan sv. pape Pia V., dominikanca, šest župljana u Bolu ušlo je u postulaturu dominikanskog laičkog bratstva. Današnji dan može se smatrati i službenim početkom djelovanja ovog bratstva u Bolu.

U području teologije i filozofije, pitanje zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima dugo je bio misterij koji je zbunjivao vjernike i nevjernike. Iz katoličke perspektive, suočavanje s ovim pitanjem uključuje zadubljivanje u složene teološke koncepte uz priznavanje dubokog misterija ljudske patnje. Iako odgovor možda ne pruža jasno objašnjenje za svaki slučaj patnje, katolička učenja nude uvide koji mogu rasvijetliti ovu izazovnu temu.

Gospodin liječi bolesne. Već na prvim stranicama Evanđelja, On se pojavljuje kao iscjelitelj. Tek što je započeo svoje učenje počeli su dolaziti bolesnici. Njih su Mu dovodili sa svih strana. Bilo je kao da su se mase unesrećenih uvijek otvarale oko Njega i zatvarale oko Njega. Dolazili su sami, bili su vođeni, bili su nošeni, a On je prošao kroz mnoštvo ljudi koji su patili, i sila Božja je bila prisutna i liječila.

Svi su izašli iz učionice, ostale smo samo ona i ja. Suze su nam se slijevale niz lice, ona je skrivala pogled, ali odisala je snagom koju nosi u srcu. Znala sam da u sebi skriva bogatstvo. Vjerujte mi u tom trenutku, u učionici srela sam Isusa koji nosi svoj križ i treba svoga Šimuna Cirenca. Srela sam jednu djevojku koja pada od težine križa i koja vapi da joj se pruži ruka kako bi nastavila svoj hod prema cilju.

Zašto zlo postoji? Koji je smisao patnje? Zašto Bog dopušta zlo? To su ona pitanja koja si svaka osoba postavi u nekom trenutku svoga života, a odnose se na jednu od najvećih tajni o čovjeku.

Jedini uzor u nošenju vlastitog križa kao kršćanima treba nam biti Isus Krist. Kada shvatimo kako je Isus odgovorno pristupio svom križu, shvaćamo koliko u našem duhovnom životu postoji prostora za rast i napredak.

I upravo tada, baš tada kada svijetla nema i kada čovjek osjeća bol u duši, Bog sve više zahvaća naš život i iz tame se rađa u nama novo svjetlo Krista uskrsloga. Ako želiš biti Kristu sličniji i više ga ljubiti mnogo ćeš i trpjeti, jer bol i patnja najveći su oblik ljubavi.

"Da bih se još više predala Bogu, trebam postati malena i dječja u svom povjerenju u Njega. Moram se potpuno predati i odvojiti od ovog svijeta i dopustiti mu da me uhvati kada padnem", piše u svjedočanstvu predanja Gospodinu koji vam donosimo u nastavku.