Pitanje “Zašto dobri ljudi pate, a loši ne?” jedno je od najčešćih pitanja među vjernicima koji vjeruju u Boga i nastoje slijediti Njegov nauk, a unatoč svemu tome u životu ih prati patnja koju smatraju nepravednom u odnosu na ljude koji nisu vjernici i ne žive po Božjim pravilima.

Ponekad molimo Boga da ukloni našu patnju, ali On to ne čini. Nebrojeno sam se puta susrela s tim u svom životu, svaki me zbunio, testirao moju vjeru i na kraju me ojačao da ostanem vjerna Bogu unatoč svim pokazateljima koji upućuju na suprotno.

Hercegovački franjevac fra Marin Karačić održao je kratku katehezu na temu patnje, odnosno zašto je Bog dozvoljava poručivši da patnja ima smisla jedino ako se po njoj proslavi Isus Krist.

„Kad bi Bog bio živ i kad bi bio ljubav, ne bi dozvolio da djeca umiru“ - koliko smo samo puta čuli tu rečenicu! Gdje je Bog kada djeca umiru?

Nije lako govoriti o patnji. To je najzamršeniji i najtajnovitiji životni problem, koji nas redovito zbunjuje, a ponekad ostavlja bez riječi i bez ikakva odgovora.

Postojanje zla uobičajena je primjedba na postojanje Boga, ili barem na osobnog Boga koji je sveznajući i svemoćan. Kako je moguće pomiriti vjerovanje u Boga s jasnim dokazima zla i njegovih mnogostrukih očitovanja? Ovo je dobro pitanje koje ljudi postavljaju tisućama godina (dovoljno je pročitati knjigu Jobovu u Starom zavjetu). Da bi se odgovorilo na pitanje, moraju se ispitati dvije povezane, a opet različite ideje. Poznati redak Aleksandra Solženjicina savršeno sažima moralno zlo: "Postupno mi je otkriveno da linija koja razdvaja dobro i zlo prolazi ... točno kroz svako ljudsko srce - i kroz sva ljudska srca." Čovjek, svaki čovjek, odlučuje počiniti moralno zlo ili ne. Bog nije uzrok ove vrste zla, ali dopušta da postoji.