Budi dio naše mreže

Potresan razgovor sa žrtvama obiteljskog nasilja: "Okrivljavala sam sebe, da sam ja svojim ponašanjem izazvala njegovu reakciju…"

Povodom obilježavanja nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama donosimo razgovor sa ženama žrtvama obiteljskog nasilja koje su smještene u Svetoj Ani – Caritasovom domu za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja u Rijeci. Blic pitanja i kratki anonimni odgovori nekoliko korisnica jasno pokazuju kako je žrtvama nasilja najčešće ključno upravo kako se odnosimo prema njima, bez obzira u kojoj se ulozi i kada se nađemo u njihovom životu. Povjerenje, podrška i razumijevanje bit će slamka spasa za one koji se utapaju u paklu nasilja.

/ Sestra M. Benedikta Krapić

Draga prijateljice, majko, sestro, tata, brate, učiteljice, doktorice, inspektore, župniče, kćeri, nećače, sine, susjedo ….. ti si možda ključna figura u mom životu, onaj zbog čijeg povjerenja i hrabrosti i podrške će završiti moj pakao i započeti moja sloboda ili će me tvoje odmahivanje rukom, zatvaranje prozora iza kojih se praviš da ne čuješ, prepričavanje neprovjerenih informacija koštati života. Možda sam ti baš sada blizu…. a ti ne znaš ili ne želiš znati?

Koliko dugo si trpjela nasilje?

25 godina

6 godina

13 godina

Teško je točno ocijeniti, jer tek kasnije počinjemo shvaćati da smo bile zlostavljane… ali sigurno nekih 5 godina.

U prvom braku 15 godina, u drugoj vezi 7 godina

Koji osjećaj te držao sve te godine?

Strah.

Nemoć.

Iscrpljenost zbog stalnog hodanja po ljuskama jaja.

Stalna napetost da budem kako treba, da ispunim sve što traži, da mu se prilagodim, da mu ugodim.

Osjećaj ograničenosti. Duševne klaustrofobije. Imaš osjećaj da nema naprijed. Samo brineš da danas bude bolje nego jučer. Ako bude „bolje“, taj dan smatraš uspješnim… To je kraj dometa. Kavez.

Zašto nisi otišla?

A kamo da odem?

Moja obitelj se raspala, nemam kome otići.

Nisam imala ničiju podršku.

Ovisila sam o njemu, kod njega je sve što smo stekli i zaradili.

Mislila sam da mi nitko neće vjerovati.

Kad bi došlo do toga da bih nazvala policiju sakrio bi mobitel i poslije je bilo još gore.

Većina žena u našem kraju živi tako, trpe to, normalno je.

Slušala sam one koji su mi govorili da nema smisla prijavljivati jer se ništa neće promijeniti

Oni koje volim su mi rekli da nije ništa strašno, da me nije ubio, da se samo zanio…

Govorili su mi da ostanem zbog djece.

Zbog drugih ljudi, da me ne osude.

Rekao mi je da ću nestati s lica zemlje.

Govorio mi je da zna ubiti čovjeka tako da nitko nikad ne sazna da je ubijen.

Čula sam da se nakon prijave jedan susjed tako vratio doma iz pritvora i ubio cijelu obitelj.

Nisam znala da mogu tražiti smještaj u sigurnoj kući, mislila sam da moram ostati doma.

Mislila sam da u sigurnu kuću mogu jedino ako me pretuče tako jako da završim u bolnici.

Moja mama je tako živjela cijeli život, tata je i danas tuče, mislila sam da nema smisla tražiti pomoć.

Svi su govorili da nema smisla, da Centar za socijalnu skrb ne funkcionira.

Nisam imala osnovnog za život, bez posla sam, kamo ću s djecom, s čim, kome da odem?

Čekala sam da mi netko da podršku, nisam mogla sama.

Ostajala sam radi maloga.

Obećao je da će prestati piti. Vjerovala sam da će se opametiti.

Imali smo dijete, predivan stan, stalno sam vjerovala da neće više…

Okrivljavala sam sebe, da sam ja svojim ponašanjem izazvala njegovu reakciju.

Prijavila sam ga već pa sam povukla prijavu, vjerovala sam da će biti bolje, bilo je sve gore.

Put do „oslobođenja“ može se navesti u nekoliko koraka: zlostavljanje bez svijesti da sam zlostavljana, tada imam strah od samog zlostavljača, i tad živim samo u sadašnjosti i skorijoj prošlosti. Onda slijedi osvješćivanje, kada nastupa strah od posljedica. Tad se počinje već razmišljati unaprijed, već počinju ideje o bijegu, zaustavljanju svega, ali i sami strah na njegovu reakciju raste. Zatim ide faza zasićenja, kada ponestaje snage za borbu da se izdrži „ta sudbina“ i tad dolazi do realizacije bijega. Počinje se zaista živjeti u onoj zamišljenoj budućnosti. Zatim dolaze one neočekivane faze: navire ogromna snaga za borbu za vraćanje same sebe, u toj fazi je i spoznaja da tek sada nisam sama! Tad se otvaraju vrata za koja nisam znala da postoje…. Dakle, u fazama bez jasne svijesti o zlostavljanju i uz prisustvo straha od zlostavljača i od samoće – one u kojoj sam ustvari izgubila sebe, nemoguće je reagirati. Trpiš…

Što te najviše boli?

Još me bole te uvrede.

Još uvijek nisam sa sobom raščistila odgovor na pitanje zašto mi se sve to dogodilo, zašto sam uopće ušla u tu vezu i zašto je sve tako moralo završiti, razdire me čežnja i bol za onim neispunjenim željama na početku braka.

Boli me što nisu reagirali oni koju su trebali reagirati.

Najviše me boli što nisam ranije reagirala. Kad je prestala sloga, kad je bilo jasno da će stvari ići samo na gore, i dok sam još uvijek imala sebe, tad se trebalo razići i ne dozvoliti bijesu i problemu da raste i razvija se.

Samoća. Nisu reagirali oni koje volim, mislila sam da će me zaštiti, pozvati policiju, biti na mojoj strani.

Izdaja. Rekla sam im da me tuče…. okrenuli su se.

Praznina – ostala sam bez ljubavi. Njegova majka je gledala kako me tuče. Očekivala sam da me bar njegovi roditelji vole.

Što ti je najviše značilo u izlasku iz vrtloga nasilja?

Razumijevanje inspektorice kad sam nazvala policiju, to što me uzela u obzir, pokazala je da shvaća da je ovo što mi se događa ozbiljno.

Iznenadila sam se kad sam prijavila nasilje zato što su se lijepo odnosili prema meni.

Osjećaj sigurnosti i povjerenje djelatnika policije i Centra za socijalnu skrb.

Časna sestra je došla po mene, kasnije me i otpratila do sobe, predstavila kuću kao da sam već dio obitelji. Na moje suze i nemir nakon što sam ušla u sobu, napokon osjetivši neku sigurnost, ona je rekla : “Sad bih vas zagrlila… već ste napravili ogroman korak samim tim sto ste ovdje. Bit će sve u redu…” Najviše mi je značila ta utjeha, čvrsta spoznaja da nisam sama, tu je netko na koga se mogu osloniti, i tu je radi mene, radi nas svih.

Gospodin inspektor mi je dao podršku, uvjerio me da se ništa neće dogoditi, da suprug ne može doći sa mnom u kontakt.

To što su djelatnici Centra za socijalnu skrb razgovarali sa mnom i sve su mi objasnili.

Socijalna radnica me podržala.

Psihologinja u školi našeg sina mi je vjerovala.

Policajka me slušala, vjerovala mi je.

Reagirala je moja strina, rekla mu je da je sada dosta. Došla je po mene.

Čega se najviše bojiš?

Bojim se da se nitko neće zauzeti za mene.

Da mi neće vjerovati, ljudi u svakom trenutku mogu odlučiti da mi neće vjerovati, a to je za mene pogubno.

Bojim se ishoda sudskog postupka.

Bojim se njegovog povratka iz zatvora.

Bojim se trenutka u kojem bih ga opet ugledala negdje. Nikad ne znam hoće li se to i kad opet dogoditi.

Bojim se da će se sve opet dogoditi: da će me netko opet izbaciti iz kuće, udariti me…

Bojim se buke, svakog naglog otvaranja vrata…

Bojim se izlaska na ulicu, nekad me strah ljudi.

Bojim se nepovjerenja.

Bojim se reći ljudima što mi se dogodilo. Bojim se njihove reakcije.

Bojim se da ću ugledati njegove registarske oznake.

Strah me da od straha ne završim na psihijatriji.

Ako vidim da te tuče – što mogu učiniti da ti pomognem?

Prijavi, da ne budem ja ta. Ne mogu prijaviti, ne mogu se još i s tim nositi, ja se bojim više nego ti.

Definitivno reagirati. Bilo kako osim nasiljem… Najvažnije je osvijestiti žrtvi da je zlostavljana. Tad kreće i njena borba za sobom, tad počinje vidjeti van kaveza i tek tad joj se može pomoći.

Ako si vidjela – prijavi, ako znaš što se događa – zovi Centar za socijalnu skrb, neka te stručna osoba uputi, neka stručna osoba dođe.

Ne možeš mene pitati što da učiniš, meni izgleda kao da rješenja nema. Pitaj nekoga tko mi može pomoći.

Odi na Centar za socijalnu skrb.

Pokaži mi izlaz. Trebam vidjeti put, znati da postoji neko sigurno mjesto za mene.

Znam da se nešto događa u vašoj kući. Kako da ti priđem – što te smijem pitati?

Neću ti reći, kako god da me pitaš, neću ti ispričati što se događa.

Ako si čula plakanje i viku neću ti reći istinu, reći ću da je nervozan, da sam ga isprovocirala, da je puno radio.

Ako vidiš ozljede reći ću ti da sam pala, uvjeravat ću te da je sve dobro.

Što god me pitaš opravdat ću ga jer to je jedini zadatak – briga o njemu, jer nema mene više. Ja sam ono što on izvoljeva. Možda da me se pita o nekim drugim stvarima, stvarima iz moje prošlosti… O onom vremenu gdje sam još imala sebe. Tad se mijenja ta umna ograničenost i širi se vidik: postojim ja, postoji i svijet van kaveza, ja sam trenutno u njemu… To bi mi više pomoglo. Potaklo bi me na razmišljanje o sebi.

I ako ozbiljno sumnjaš da me tuče naći ću način da te razuvjerim.

Neću ti reći da i tebe ne uvučem.

Gdje se i dalje osjećaš zlostavljano?

Imam osjećaj da sam na kraju ja završila u zatvoru, moram zauvijek bježati od njega, zauvijek sam ograničena, a njemu su nakon pritvora dali vjetar u leđa.

Ne plaća alimentaciju, živi u našoj kući, štedi i dobro živi. Ja i djeca se moramo nekako snaći.

Ja nemam slobodu kretanja, on uživa.

Ja moram živjeti u strahu da on ne sazna gdje sam, naći posao negdje gdje me neće pronaći i smišljati kako da preživim, a on ima samo jedan zadatak – pronaći mene.

Ja sam osuđena : da se doživotno krijem i bježim od njega.

Trebam konačno razumijevanje. Ali lako je opravdati svačije nerazumijevanje, nakon dobrog treninga opravdavanja mnogo goreg.

Sve je tako sporo, stalno naganjam institucije.

Moram tjerati sud da požuri, strah me da ne dođe blizu djetetu.

Kad bih sada čula jednu rečenicu od koje bi spalo svo breme s mojih leđa, koja bi to rečenica bila?

Vaš suprug vam nikad više neće prići.

Od danas na dalje on vam više neće zagorčati vam život.

Isprva, nakon izlaska iz kaveza najljepša rečenica zapravo grozno zvuči; „Nisi jedina“, to mi je bila utjeha. Toliko sam bila usamljena da me to tješilo.

Od danas na dalje si sigurna.

Danas možeš krenuti ispočetka.

 

Razumiješ li kako se spašavaju životi?

Lijepom riječju, povjerenjem, suosjećanjem, razumijevanjem… budi čovjek!

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja