Ivan Bartulović nam je otkrio kako su se on i supruga Petra upoznali tijekom studentskih dana, sada već davne 2004. godine i to na katehezama FRAME kod franjevaca konventualaca. „Ljubav se rodila nakon što je rukohvat moje nikad objavljenje zbirke pjesama dospio Petri u ruke. Kako su nedugo nakon toga moje muze zašutjele, a stranice poezije zamijenio sam stranicama poslovnih knjiga, moja Petra često kaže kako je ta poezija bila čista obmana da je pridobijem”, otkrio nam je Ivan.

Naravno, da smo ga pitali što ga je ponajviše “privuklo” na Petri, a on nam je spontano odgovorio: „Ono što je mene kod Petre osvojilo bila je svetost koja joj i danas zrači iz očiju. Sjećam se svojih misli kada sam tek upoznao Petru, bio sam opčinjen vedrinom koja je zračila i jednostavnošću s kojom je svima nama u njenom okruženju nesvjesno davala lekcije iz poniznosti i autentičnosti. Kako onda, tako i danas. I Petra i ja smo sanjari, različitih horizonata i sentimenata, ali oboje predani sanjari. I tako dok je većina naših prijatelja uživala u noćnim izlascima, nama su vikendi služili za planinarenje i za beskrajne boravke u prirodi. Zanimljivo je da smo najviše vremena provodili u mom prazavičaju, drevnoj Imoti, danas neprirodno raskomadanoj ne samo u dvije regije (Dalmaciji i Hercegovini), već u čak dvije države. Popisivanje vrela po planini Zavelim što se uzdiže iznad rodnih kuća mojih predaka,istraživanja kretanja plemena u tom kraju te susret s malobrojnim neraseljenim stanovništvom toga kraja (Ričica, Vira, Studenaca, Vinice…) otkrivao nam je skrivene dragulje (u prirodi i srcima ljudi) koji su po mnogočemu obilježili naš kasniji život”.

Brak i obitelj

Posvjedočio je da je odmah znao da se vidi s Petrom u braku te da oko te odluke nije nikada dvojio. „U brak smo stupili 2009. godine u Splitu, a dobri Bog obdario nas je sa šestero djece: Marta (2010. g.), Klara (2012. g.), Josip (2014. g.), Jakov (2016. g.), Marija (2019. g.) te Pia (2023. g.). Za vrijeme
hodanja, nas dvoje sanjara sanjalo je da ćemo imati barem četvero djece, ali promašili smo ni manje ni više nego za 50%. Tada smo vjerovali da su djeca najveći dar na zemlji, danas to znamo!”, istaknuo je.

Najbolje to je satkano u onoj rečenici koju smo Petra i ja imali prilike nedavno reći po šesti put: ‘Pa kako smo do sad mogli živjeti bez ovog malenog čuda???!!!

Iako su imali svoje planove, Bog im je otkrio da ima nešto još bolje i kao što je Ivan naveo pokazalo se još bolje za njih, a to nam i svjedoči riječima: „Svako novo dijete, nova je radost, potpuno nova dimenzija sreće i skroz nova neotkrivena škrinja ljubavi. Svako novo dijete je neponovljiva i sasvim drugačija radost. Mi se mijenjamo kao ljudi, mijenjaju se okolnosti našeg života i svaki put sa svakim novim djetetom sreća je na drugačiji način potpuna i kao da se svaki puta nanovo stvori klijetka u našem srcu i učini ga većim i ljepšim. Najbolje je to satkano u onoj rečenici koju smo Petra i ja imali prilike nedavno reći po šesti put: ‘Pa kako smo do sad mogli živjeti bez ovog malenog čuda???!!!‘”.

Odgovornost

Ivan je posvjedočio kako je velika obitelj i velika odgovornost te dodaje: „Velika obitelj znači veliku odgovornost, dosta obveza, ali više od svega veliku, veliku radost. Mi smo obitelj koja redovito ide na skijanja, ljetovanja, putovanja po Hrvatskoj i svijetu i to uglavnom idemo s prijateljima, drugim
obiteljima od kojih većina ima manji broj djece. U toj interakciji zamijeti se nekoliko stvari koje daju jasan odgovor na pitanje o usklađivanju obveza. Naime, mi smo redovito oni koji nikad ne kasne, unatoč tome što objektivno, zbog broja članova obitelji, imamo najzahtjevniju logističku pripremu. Kad čovjek ima puno obveza mora se jako dobro organizirati i strukturira svoje vrijeme, a ako to pak ne napravi, događa se kaos, potop, a to sebi ne možete dopustiti. U tom smislu, ja vidim jasnu paralelu između velikih odgovornosti u poslovnom svijetu i velikih obitelji. Što više obveza, više se morate dati, predati te postati bolji, organiziraniji, strukturiraniji i produktivniji. U tom smislu to doista zahtijeva dosta predanja, posvećenosti, ali plodovi su nemjerljivo veći od onog što od sebe dajete”.

Naime, mi smo redovito oni koji nikad ne kasne, unatoč tome što objektivno, zbog broja članova obitelji, imamo najzahtjevniju logističku pripremu. Kad čovjek ima puno obaveza mora se jako dobro organizirati i strukturira svoje vrijeme, ukoliko to pak ne napravi događa se kaos, potop, a to sebi ne možete dozvoliti.

„Primjerice, cijeli koncept vremena za sebe u tim okolnostima se mijenja. Meni je trebalo dosta godina (dok je Petri doista to dolazilo prirodno) da shvatim da, kad navečer dođem iz ureda, pomalo umoran i iscrpljen, da mi je vrijeme s djecom najbolji lijek i odmor. Vrijeme s djecom je postalo
vrijeme za mene. Njihova perspektiva nas vraća na izvorne postavke te mijenja paradigmu, ona nas osvježava i daje snagu da krenemo dalje”, istaknuo je naš sugovornik.

Vrijeme s djecom je postalo vrijeme za mene.

Odgoj djece

A na pitanje o načinu odgoja djece odgovorio je: „Ono što je izuzetno bitno za kvalitetan odgoj djece u velikim obiteljima jest, uza svu ljepotu vremena provedenog zajedno, stvoriti kutke vremena u kojem ćete se posvetiti svakom od djece ponaosob. Taj jedan na jedan sa svakim djetetom, nama se
pokazao kao presudan za izgradnju zdrave i stabilne djece. Naći vrijeme, čuti ili nekad samo ostati zagrljen sa svakim od djece pola sata posvećenih samo njoj ili samo njemu od izuzetne je važnosti. Uz to, ostaje odnos među supružnicima, razgovor, razgovor i opet razgovor za koji nije uvijek lako naći vremena, ali ga se mora naći. Molitva, i ona osobna, a ponajviše zajednička obiteljska vezivno je tkivo koja obnavlja, daje snage i omogućuje da i najveće prepreke, najveći strahovi i boli, nestanu. Molitva je ona koja od zidova stvara mostove. Tome smo se toliko puta posvjedočili u našim životima”.

Molitva, i ona osobna, a ponajviše zajednička obiteljska vezivno je tkivo koja obnavlja, daje snage i omogućuje da i najveće prepreke, najveći strahovi, boli, nestanu. Molitva je ona koja od zidova stvara mostove.

Uloga oca u obitelj

Neizostavno pitanje je bilo i o važnosti oca u obitelji, a naš sugovornik je istaknuo: „Živimo u čudnom vremenu, vremenu ekstrema. S jedne strane imamo naše lokalno loše naslijeđe patrijarhalnog društva koje minorizira ili iskrivljuje ulogu oca i sav teret odgoja nepravedno prebacuje na majku. S
druge pak strane imamo tzv. liberalno progresivne silnice koje uspješno u naše podneblje prodiru sa Zapada te apsolutno minoriziranju i obezvređuju ulogu majke. Oba ova ekstrema, kao i uostalom većina ekstrema, nisu dobra”.

Pritom je naglasio da je podjednako važna uloga i oca i majke u odgoju djece. „Naime, baš kao što su žena i muškarac jednako vrijedni, ali potpuno različiti, tako su i uloga majke i oca jednako važne u životu djeteta, ali potpuno različite. Naime, godine istraživanja, ali i konkretna praksa jasno ukazuju kako je u prvim godina djeteta, točnije do treće godine života uloga majke u životu djeteta presudna. S druge pak strane prisustvo jasne uloga oca u životu djeteta nakon prve dvije godine je jednako važno kao prisustvo majke u prvim godinama. Majka ne može dati ono što otac može i obrnuto. Dijete, dakle, treba oca u svom životu, predanog i posvećenog oca!”, istaknuo je Ivan.

Otac i majka dvije su polutke jedne cjeline i oni u svom zajedništvu i međusobnom nadopunjavanju daju cjelovitost odgoju djeteta.

Dotaknuo se i problema modernih sustava i rekao: „Žalosna je činjenica da će prosječno dijete u modernom svijetu do šeste godine života više vremena provesti gledajući raznorazne ekrane nego će razgovarati s ocem. Nažalost, moram reći da sam ja svoju lekciju naučio na teži način, a to je da sam na vlastitim greškama shvatio koliko sam potreban u životu moje djece zbog odsutnosti. Otac i majka dvije su polutke jedne cjeline i oni u svom zajedništvu i međusobnom nadopunjavanju daju cjelovitost odgoju djeteta”.

Vjera u obitelji Bartulović

Ivan nam je otkrio koliko je obitelji Bartulović važna vjera, ali pri tome se dotaknuo i okolnosti u kojima se mi kao društvo nalazimo: „Premda si volimo tepati da smo katolička zemlja, realnost je da je u hrvatskom društvu katolička vjera uglavnom dio tradicije, svojevrsni dio identiteta koji je daleko od žive vjere. Naime, zbog povijesnih okolnosti, razvoja na međi zapadnog i istočnog svijeta te burnog naslijeđa sukoba tih dvaju svjetova naš se nacionalni identitet u dobroj mjeri poistovjetio s katoličkim identitetom. U tom smislu, kao da smo primili nešto od autokefalnosti koja nas okružuje. Izazov je u tom kontekstu višestruk, s jedne strane postoji realna opasnost da ‘vjera‘ postane čisti folklor, nominalno prisutan, ali realno nepostojeći, a s druge pak strane, da dugoročno potpuno iščezne jer nije autentična ni živa. S tim u vezi moram priznati kako je moj pokušaj rasta u vjeri zapravo rezultat preispitivanja i propitkivanja”.

Nije to putovanje uvijek bilo lako i nisam uvijek bio jednako blizak Bogu, ali imam tu sreću da me, mojim slabostima i grijesima unatoč, milosrdni Otac nikad nije napustio.

Govoreći o osobnom iskustvu vjere naglasio je kako ga ponajviše smeta površnost i pri tome posvjedočio: „Naime, jedna stvar koja me od najmanjih nogu istinski frustrirala bila je površnost. Tužno mi je bilo gledati kako se ljudi hvale i busaju u prsa s identitetom koji ne poznaju i koji se nisu
nikad usudili istinski razumjeti. Sa željom da ne budem površan i razumijem više, počeo sam istraživati oba aspekta koja su u mojoj obitelji i kraju iz kojeg vučem korijenje bila dominanta, a to su čvrsti hrvatski identitet te katolička vjera. Pokušao sam istražiti i razumjeti što je to što me obilježava
i na neki način definira. Pokušaj razumijevanja naše povijesti doveo me do dubokih korijenja moga plemena i razumijevanja kompleksnosti kraja odakle potječem. Ta je spoznaja u mnogočemu rezultirala stavljanjem zareza na mjestima na kojima sam do tada stavljao uskličnike. Putovanje
prema razumijevanju vjere u kojoj sam kršten i odgojen, moje je najdulje i najdublje putovanje, koje traje i danas i, uvjeren sam, neće prestati nikada. Po svom karakteru istinski volim istraživati stvari, ali nikad me ništa nije toliko dugo kontinuirano intrigiralo te ostavljalo bez teksta kao dubina
katoličke vjere. Nije to putovanje uvijek bilo lako i nisam uvijek bio jednako blizak Bogu, ali imam tu sreću da me, mojim slabostima i grijesima unatoč, milosrdni Otac nikad nije napustio”.

Trudimo da u našoj obitelji živa vjera bude temeljna okosnica našeg odgoja, nešto što pokušavamo djeci približiti svojim primjerom.

„Imao sam dionice putovanja kad su vjeroučitelji i fratri bježali od mojih pitanja jer sam sve htio razumjeti i popraviti odmah, dionice u kojima sam bio redovnički discipliniran na duhovnim vježbama, ali i dionice kad sam zbog svojih padova i grijeha u nutrini vodio dijaloge poput onog koje je lik Don Pavla imao s Bogom u Raosovim ‘Prosjacima i sinovima‘. Vjera je za mene Istina, a bez istine se ne može živjeti, ona kad-tad dođe na vidjelo. Put do vjere jest traganje, ali i molitva, iskrena duboka molitva pomoću koje dođemo do odgovora i putokaza koji nas vode dublje od naše spoznaje i naših ograničenja. Stoga se trudimo da u našoj obitelji živa vjera bude temeljna okosnica našeg odgoja, nešto što pokušavamo djeci približiti svojim primjerom”, otkrio je.

Osvrnuo se i na odnos vjere i znanosti: „Suprotno općoj percepciji danas, uvjeren sam kako je vjera nešto što nas ne limitira već otvara poglede i nadopunjuje dimenzije. U našoj zemlji ‘mainstream‘ stav o katoličkoj vjeri je, nažalost, u dobroj mjeri, negativan. Tome su dva temeljna uzroka, prvi jest neautentičnost nas kao vjernika (i laika i klera), mene prvoga, a drugi je pak dugo godina stvarana negativna percepcija Crkve koja svoje izvore vuče jednim dijelom iz komunizma, a drugim iz liberalnog pogleda koji na Zapadu predstavlja dominantan pogled na svijet. Da budem konkretan oko
toga što mislim dat ću kao primjer činjenicu kako ćete i u današnjoj Hrvatskoj nerijetko čuti o sukobu znanosti i Crkve, a istodobno je nepoznato kako je primjerice naš najveći znanstvenik Ruđer Bošković bio katolički svećenik i to redovnik – isusovac. Nepotrebno je tomu dodati kako je i Faust Vrančić, kao naš najveći inovator također bio svećenik ili pak kako su baš katolički redovnici – isusovci utemeljili najstarije sveučilište u Hrvatskoj. Žalosno je da toga nije svjesna ni većina onih koji se danas izjašnjavaju vjernicima.”

Poruka mladim obiteljima

Ivan Bartulović posebno naglašava mladim obiteljima da se ne boje života i da budu odvažni.

Često ljudi vole drugima davati savjete, ali naš sugovornik je odlučio podijeliti s drugima nekoliko smjernica koje je učio na vlastitom primjeru. „Nezahvalno je davati savjete jer svatko ima svoj put, no pokušat ću navesti smjernice koje protekom vremena čovjek spozna, a podosta ih (što je i sa
mnom slučaj), nažalost, nauči na teži način na vlastitim pogreškama”, rekao je.

Smjernice je podijelio u pet stavki koje donosimo u nastavku:

1. Odnos supružnika – tu je početak i kraj svake obitelji, to je točka u kojoj se lome autentičnost i neautentičnost i na kojoj počiva život svake obitelji. Nađite vremena za česte razgovore, za zajednički rast u spoznaji, a ponajviše molite zajedno. U molitvi se supružnici ogole i izađu iz sebičnosti i krenu prema sebedarju.
2. Sebedarje je put do ispunjenja – u braku se naučite značenju sintagme “umirati sebi”, ali na najljepši mogući način. Davanjem sebe rastete u zadovoljstvu jer izlazite iz fokusa na “ja” u fokus na “mi”, a čovjek je uvijek sretniji kad daje, nego kad primi te kad je okružen onima koji ga vole i koje voli.
3. Nikad nije puno djece – djeca, ukoliko vam je dano imati ih, najveći su ovozemni dar. Istraživanje zadnjih pedesetak godina jasno pokazuje kako ljudi na samrtnim posteljama najviše žale za dvije stvari: 1. Što nisu imali više djece (bez obzira koliko su djece imali!) i 2. Što se tijekom života nisu više smijali. Korelacija između ova dva parametra iznimno je velika! Stoga se ne bojte imati djecu. Naravno morate biti racionalni i odgovorni, voditi računa o zdravlju, kako fizičkom, tako i mentalnom, no ne dajte se stavljati u obrasce i kalupe niti obeshrabriti s izazovima odgoja djece u današnjem svijetu. Količina ljubavi, smijeha i radosti koje velike obitelji daju za mene je najveće otkriće života i najveći dar ikad primljen.
4. Otkrivajte talente u vašoj obitelji – svi smo mi na ovaj svijet došli s jedinstvenim setom talenta koji je dobri Bog s razlogom darovao baš nama. Naš je zadatak da te talente spoznamo, radimo na njima, ulažemo u njih i potom ih stavimo u funkciju pomoći drugima. Ulažući u svoje talente ispunit ćete svrhu s kojom ste poslani na ovaj svijet i bit ćete primjer svojoj djeci da oni krenu u istu potragu. Mi kao roditelji dužni smo pomoći djeci na tom putovanju, ohrabriti ih, dati ima ljubav i podršku koja će roditi pouzdanjem pa onda prepoznavanjem i korištenjem talenata. Ne smijemo upasti u zamku projekcije vlastitih (često neostvarenih) ambicija prema našoj djeci, već prepoznati i potaknuti njihov autentičan put.
5. Ne bojte se padova jer je Božje milosrđe višestruko veće od naših grijeha i slabosti.

„Neće uvijek biti lako, nekad ćete sami sebe razočarati, vlastitim padovima i grijesima, a nekad će vas možda i drugi razočarati. No, ostanete li blizu Sunca, ne možete ne osjetiti toplinu kolikogod vjetrovi bili snažni. Korijenje ne limitira, već stablu daje snagu da odoli svakojakim promjenjivim vjetrovima i da jače pruži svoje grane k suncu te dopusti novim cvjetovima da procvjetaju, novim listovima da zalepršaju”, poručio je.