Za HKM govori o danu suprugove smrti, traženju odgovora u molitvi, milosti kojima ih je obasipao Gospodin, blagoslovima koje je prepoznavala putem kalvarije te marijanskim primjerom vjere i predanja pokazuje kako je i danas kršćanima moguće biti – sol zemlje i svjetlo svijeta.

S Katarinom Toljanić razgovarali smo povodom velikog priznanja za njezinu obitelj, Europska konfederacija velikih obitelji proglasila je obitelj Toljanić za Europsku veliku obitelj 2020. godine.

Što ova nagrada znači za vas i vašu djecu?

Prije svega bili smo jako iznenađeni i počašćeni, za nas to znači da nas se netko sjetio i da nas ljudi nisu zaboravili u ovim za nas jako teškim trenutcima. Značajno je i da je netko u ovom vremenu ukazao na važnost mnogobrojnih obitelji. Počašćeni smo i veseli zbog same pomisli da smo između više od tisuću kandidiranih obitelji mi odabrani. Ne smatram da smo jako važni ili drukčiji od drugih cijenjenih i plemenitih obitelji, ovo je poticaj – osjećaj da iako naš tata nije s nama kao da nas gleda s neba i kao da nam govori – netko nas se sjetio iako ja nisam tu kraj vas.

Vaš je suprug Franjo nedavno iznenada preminuo, vijest o njegovoj pogibelji potresla je Hrvatsku. Kako je to izgledalo između Vas i Boga od trenutka kad ste saznali što se dogodilo do danas?

Jako često molim Očenaš kroz dan i sad kad se vraćam 7 mjeseci unatrag, sjećam se… tog jutra sam se probudila i počela sam moliti Očenaš. Kad nam se nešto u životu dogodi gledamo unatrag i tek onda nam se otvore oči. U Očenašu je, svi znamo i ona riječ: „budi volja Tvoja.“ Taj dan sam to molila. Jednostavno je tako moralo biti, bila je volja Božja. Ni ja ni jedno moje dijete nismo nikad bili ljuti na Boga u smislu kako je to dozvolio, zašto baš nama. Ne pridajem sebi nikakvu zaslugu za to što nismo osjećali ljutnju na Boga to je jednostavno bila milost Božja.

Sada na sve vrijednosti života gledamo drukčije

Normalno, bio je to užasno veliki šok. Mi smo svi međusobno razgovarali, ja i suprug smo bili svjesni da kako Bog život daje Bog ga mora i oduzeti. Osobito kad je u obitelji toliko puno djece, uvijek je tu pomisao da se možda neko dijete neće roditi zdravo ili da se nekome od tolikih nešto može dogoditi, toga smo bili svjesni, ali stvarno nikad nismo pomislili da bi se to moglo dogoditi glavi naše obitelji, nikad. Evo, Bog nam je spremio i takvo jedno iznenađenje, nimalo ugodno, ali sad kad gledamo unatrag toliko nas je ojačalo i dalo nam je jednu drukčiju dimenziju pogleda na sve, ali baš na sve. Na vrijednosti života.

Blagoslov je što je preminuo blizu obiteljske kuće

To se dogodilo tu blizu naše vinarije i blizu naše obiteljske kuće. I u tome  vidim jedan Božji blagoslov jer smo svi mogli biti tamo prisutni da se zadnji put pozdravimo s tatom. I naša tri svećenika: moj brat (vlč. Zlatko Sudac), stric i bratić mog muža bili su na licu mjesta i molili su iznad njega dok je on još ležao na zemlji. Mi smo se svi uhvatili za ruke i svi smo molili iznad tijela našeg tate i mog supruga. Ja znam da ljudi danas stradavaju na raznim mjestima, događaju se  avionske nesreće, na autoputu…, samo doznaš tu vijest i onda u glavi sve vrtiš, a mi smo imali taj blagoslov da smo svi bili tamo i da smo ga svi mogli primiti za ruku i svi ga poljubiti i pozdraviti se s njime. To je baš bio jedan veliki blagoslov za nas.

Katarina i Franjo Toljanić / Privatni album

Doista možemo reći da je preminuo u Gospodinu, u zajedništvu?

Da, jest. To je jako važno. Bitno je i to da smo mi svi otvoreno o svemu razgovarali. Budući da je to bila takva nesreća sve je trajalo do jako dugo u noć. Kad je sve bilo gotovo sa strane policije, sudske medicine i drugih onda smo došli doma i u biti jedva čekali da svi sjednemo za stol i razgovaramo; tko što nosi u sebi, tko što misli, jako je važno da se to nigdje ne uspije sakriti pa da to kasnije ne eksplodira. Sve smo iznijeli na vidjelo i plakali smo i sve što je trebalo da nitko ne pohrani nešto duboko u sebi.

Vi ste kao majka imali vrlo zahtjevnu ulogu, naime kod djece koja izgube roditelje često se razviju cjeloživotne traume, poglavito ako su to obitelji koje nisu zajedno rasle u vjeri, kako ste to odradili?

Sve zahvaljujući dragome Bogu. Da nisam vjernica ne bih se čudila ni kad ljudi pribjegavaju najgorim rješenjima. To je toliko teško i bolno, imaš osjećaj da te netko živog reže nožem, ali ta vjera je snaga – znamo da Bog za nas i za one koji se njemu utječu uvijek, ali uvijek sve okreće na dobro!

Kad nismo imali odgovora – molili smo

Jako je bilo važno to što smo u trenutcima kad nismo znali odgovor na neke stvari dosta molili i onda nam se otvorilo Pismo, iz Knjige Mudrosti – Iznenadna smrt pravednika. Tu smo našli odgovor na sve. Može to sad tumačiti  kako god tko hoće, ali mi smo tu našli utjehu i vidjeli da Bog uistinu ima pravo. On je Gospodar života – kad će ga udijeliti i kad će ga sebi pozvati.

Tata se ispovjedio nekoliko dana prije smrti

Moram naglasiti da je tu bilo jako važno to što smo mi poznavali sakramentalni život svakoga od nas. Razgovarali smo otvoreno o tome kad se tata zadnji put ispovjedio, to je bilo važno. I svi smo znali da je to bilo nedavno. To se dogodilo u petak, a tata se  ispovjedio u nedjelju.

Kad se to dogodilo cijela obitelj je molila devetnicu

Kod molitve pružili smo sve što je u našoj ovozemaljskoj moći: svete mise, molitve, molili smo ovdje devetnicu, cijeli njegov najuži rod, svaku večer smo bili svi zajedno i nismo dopustili to da itko bude sam. Mnogobrojne obitelji, ne samo naša nego sve naše obitelji, on ima još dvije sestre, jedna ima šestoro djece, a jedna četvero. Mi smo stalno bili svi zajedno, nismo dopustili da itko klone. Onaj tko bi dobio snagu dizao bi one koji su klonuli i to je i dan danas tako. Kad ja klonem djeca me dižu. Nemaš pravo biti žalostan, depresivan ili bezvoljan. Nemaš pravo na to.

Obitelj Toljanić / Privatni album

Obitelj je svetinja, oslonac kada bi sami pali?

I to ne samo  imaginarno, baš konkretno. Konkretan posao. Ništa se neće samo ako ti to ne primiš u ruke. Neće se ručak sam skuhati. Budući da se mi bavimo proizvodnjom vina, u tom je periodu bio jako  intenzivan posao na polju. Ni mjesec dana nakon sahrane mi smo svi morali ići u polje, doslovno svi, tko god ima 10 prstiju. U početku mi se to činilo tako naporno, nemaš trunka mira, ali baš mi je bilo drago jer me to izvuklo; biti na otvorenom, gledati nebo iznad sebe, moliti se, razgovarati zajedno, veseliti se. Smijali smo se. Živimo od sjećanja i to je neprocjenjivo blago koje nam je Bog dao. Znali smo reći da idemo stvarati sjećanja, idemo stvarati uspomene. Mi, hvala Bogu tih uspomena imamo napretek, snimljenog materijala, slika i svega tako da on uvijek živi u našim sjećanjima.

Sve je ovo samo prolazno

Veselimo se snovima! Kad netko ide spavati navečer onda se znamo zafrkavati – ako netko bude sanjao tatu sutradan nam morate ispričati. To nam je utjeha. Utjeha je jer znamo da je ovo samo prolazno. Ovo je dolina suza i čeka nas On koji nas je stvorio i pozvao na život.

Kada bi bilo moguće istaknuti nešto što vam je rekao Gospodin, što bi to bilo – što ste naučili najvrjednije kroz ovu patnju?

Uvidjeli smo svi zajedno koliko je vrijednost križa velika. Mi smo svi zajedno s Isusom suotkupitelji. Pismo kaže: „kome je više dano više će se od njega i tražiti“, i to je uistinu tako. Dano nam je to da iskusimo neizrecivu bol, ali jednostavno dana nam je i snaga da to možemo nositi, da idemo dalje i da iz svega toga opet izvučemo ono što je najbolje i najvrjednije za nas.  Bog nas nikad ne ostavlja. Nikad! Ako ljudi misle da mogu bez križa, da u životu bude sve savršeno onda se stvarno moraju zapitati jer onda tu nešto ne štima. Kad je sam Isus rekao i mene su progonili i vas će, i mene su razapeli i vas će, ja vjerujem da se nije zafrkavao.

Kako danas izgleda molitveni život vaše obitelji?

Raste i razvija se, malo dijete bi uvijek najprije naučili Anđele čuvaru pa Očenaš. Jednostavno naučili smo ih da, iako ne razumiju molitvu krunice ili neke teže molitve koje molimo u obitelji, jednostavno ih zavole. Nauče ih, priviknu se na njih i to im postane navika. Naučili smo ih da vode razgovor s Bogom, da ga stalno osjećaju da je prisutan, da mu se mogu povjeriti da je tu uho koje te uvijek čuje, da Mu se možeš zahvaliti za sve što osjećaš, što ti se dogodilo, da u svakom trenutku budu svjesni da je Bog uz njih. Mi svaki dan molimo krunicu Milosrdnog Isusa. U ljetnim mjesecima je to teže jer imamo puno segmenata posla u kojem smo svi zaposleni pa i djeca, ali nikad se ne izostavlja nedjeljna misa – to nikad, molitva prije obroka je obvezna. Kad prođe berba svaku večer molimo zajedno i to je jedan poseban doživljaj. Ugase se svjetla, samo svijeća gori, najmanja curica jedva čeka da sve bude gotovo pa da puhne u svijeću, ne mora se veseliti samo kada je nekome rođendan da se puhne svijeća na torti.

Obitelj Toljanić / Privatni album

Kako održavate red?

Dogovorom. Nekad i viknem, ali oni su se već svi naviknuli pa ja sve više vičem i to nikuda ne vodi. Uglavnom dogovorom. Ljudima to zvuči strašno kad kažem – dvanaestoro djece, ali najstarija već ima 23 godine tako da doslovno više ne moram ni povisivati ton, oni sami već vide što moraju i trebaju. Sve je samo stvar dogovora.

Imate veliki obiteljski posao koji je vodio vaš suprug. Je li Vas po njegovog smrti zadesila kušnja egzistencijalnog straha? Vas je mnogo, ostali ste samohrana majka, zatekla vas je pandemija, vaša ugostiteljska branša je zbog mjera Stožera zatvorila vrata, je li se otvorio prostor kušanja i kako ste pobijedili?

Jako, jako me zadesila ta kušnja. U noći kad se to dogodilo ja nisam cijelu noć spavala. Doslovce mi se vrtjela misao da ćemo biti gladni, da ćemo umrijeti od gladi. To nema veze s mozgom, ali to su valjda nekakve kušnje. To se može objasniti i time da je moj muž sve vodio, ja nikad nisam platila niti jedan račun niti sam znala kako se to radi, jednostavno ja sam odabrala voditi brigu o obitelji; da je u našem domu sve uredno, često, da su svi sretni, da je u našem domu lijepo, ugodno. Moj suprug je vodio brigu o poslu, vodio našu firmu, on je bio glava doslovno svemu. Jako puno vremena je provodio u kancelariji, na mobitelu i sve je to super klapalo, normalno da je taj strah postojao, ali ne u toj mjeri.

Strah smo pobijedili misom i molitvom

Obitelj Toljanić / Privatni album

Doslovno to je bio kao nekakav vražji egzistencijalni strah, u smislu – evo svi ćete sada umrijeti, propasti, nema smisla, neka vam sada bude ta vaša obitelj, a nema vam glave. Normalno da smo se puno molili i tu mi je jako pomogao moj brat, on je već sljedeći dan tražio dopuštenje od svog biskupa da misi u našoj obitelji. I naravno, koje je bilo evanđelje? – „Neću vas ostaviti kao siročad…“ I tada je nestao sav strah. Doslovce, tako je i bilo, baš tad su se poklopile neke stvari da smo čak i neke novce dobili, pronašli smo neko rješenje. Kao da su se skinule neke crne naočale i sad vidimo nekim drugim očima, svi smo se počeli bolje slagati, razgovarati, uvažavati. Nestao je taj strah i odmah se pokazalo tko će ga sad zamijeniti u poslu, kome što ide bolje. Moji nećaci su odigrali jako veliku ulogu. Do jučer su svi bili djeca, sad su postali odrasle osobe. Imaju zrelije godine i toliko su ozbiljno sve to prihvatili. Moj muž je uvijek bio optimističan i govorio je da nitko nije nezamjenjiv.

Blagoslov je što smo vidjeli kako je reagirao na pandemiju

Drago mi je da mi je suprug još bio živ kad je počeo prvi lockdown i to sve pa smo mogli vidjeti njegovu reakciju na to, jer i sada se uvijek pitamo: „što bi tata rekao?“.  Imali smo vrijeme provedeno s njim u kriznoj situaciji i vidjeli smo da je on u toj situaciji optimističan i vedra duha. On je doslovce rekao: „pa što ćemo sada raditi doma, posla nema, idemo saditi krumpir!“. Mi smo svi išli saditi krumpir i posadili smo 400 kila krumpira! Moj zet se ulovio za glavu i rekao da ćemo imati krumpira za cijeli otok Krk. Samo optimizam i sve će se posložiti!

Obitelj Toljanić / Privatni album

Ljudi su u ovoj pandemiji u velikom strahu, možemo reći da mnogi preživljavaju u strahu od gubitka; zdravlja, posla, prilika, vremena, najmilijih….  Vi to iskustvo imate, i poput Marije ostajete nakon gubitka na zemlji s mandatom – evo ti djece, što možete danas iz svoje perspektive reći onima koji žive bojeći se izgubiti nešto ili nekoga?

Ne smatram se jako pametnom za savjetovanje, ali ono što ću reći ide iz dubine moga srca i mojih promišljanja. Na osnovi ovoga što smo mi preživjeli mogu reći da mi je žao za svaki trenutak koji je prošao u našem zajedništvu, a da ga nismo bili svjesni.

Sve ovo što prolazi u nekoj zabrinutosti jednostavno – prođe. Nismo svjesni trenutka kojeg sada imamo. Treba živjeti sada, ne jučer, eventualno za jučer možemo oprostiti ako imamo što, ne sutra jer ne znamo hoćemo li doživjeti sutra. Biti sretni jedni s drugima i jednostavno zahvaljivati na tom zajedništvu. Zahvaljivati na međusobnoj ljubavi; koju nama netko pruža i koju mi možemo pružiti drugima. Mislim da je tu cijela filozofija; biti sada, biti prisutan sada i živ sada.

Nema mjesta za strah, nemamo što izgubiti

Ovo je teško vrijeme i vrijeme kušnje, ali i vrijeme koje nam može otvoriti oči, samo trebamo gledati u pravome smjeru. Znam da je veliki strah izgubiti najmilije, mi nismo o tome razmišljali pa nas je zateklo, ali evo izvukli smo živu glavu, Bogu hvala. Ako razmišljamo da je ovo samo proputovanje, samo jedan put, onda nismo ništa izgubili, samo se netko prije ukrcao na taj vlak, a netko će ići nekim zadnjim vagonom. Nemamo što izgubiti, niti smo sami sebi dali život, niti smo sami sebi izbrojali vlasi na glavi ili odabrali boju očiju, nismo sami vlasnici apsolutno ničega, a onda nema ni mjesta strahu, za bilo što.