Kao roditelji imamo delikatnu zadaću naučiti svoju djecu da život nije uvijek ružičast, ali to moramo činiti ne umanjujući njihovu sposobnost da budu fascinirani svijetom. Psiholog Yves Boulvin dijeli svoju mudrost roditeljima, prenosi Aleteia.

Je li radost življenja stvar urođenog karaktera ili se to može naučiti?

Radost života Bog je usadio duboko u svima nama, bez iznimke. Međutim, teret onoga što baštinimo, navika da sve vidimo u negativnom svjetlu, sjećanja na patnju, tugu, tjeskobu i padove mogu potkopati ovu radost. Ali taj potencijal života ostaje netaknut u dubinama našeg bića. Kretanje na unutarnje putovanje može nam pomoći da se radost ponovno pojavi ispod svih tih slojeva.

Kad su mala djeca se svemu čude. Kakvu bi ulogu trebali imati roditelji da se odrastanjem to ne izgubi?

Svako dijete ima svoj vlastiti poziv, a na roditeljima je da otkriju određeno blago koje obitava u njihovom srcu. Otuda i potreba za pozitivnom pedagogijom. Trebali biste biti oprezni da odagnate otrovne fraze poput: “Baš si zločest!”, “Nikad to nećeš shvatiti!” Bolje je dati konstruktivne komentare poput: „Šutnuo si sestru. Razumijem da nisi sretan jer ti je razbila auto. Imaš je pravo grditi, ali bez plakanja i udaranja. Sada je najvažnije popraviti automobil.”

Usvajaju li djeca često stavove svojih roditelja?

Ponašanje roditelja strukturira dječje ponašanje. Ako se roditelji često hrane lošim vijestima koje se neprestano događaju i ne čine ništa, oni potiču napetu i obeshrabrujuću atmosferu. Majka koja se ne brine dovoljno o sebi i ne uspijeva obnoviti snagu, na kraju viče na djecu i supruga, a zatim se osjeća krivom ili opravdava svoj bijes. Umoran muž koji postaje previše autoritativan, roditelji koji negativno govore o odsutnoj osobi…koji primjer daju svojoj djeci? Kasnije će se morati oslabađati ove negativne emocionalne klime.

Koje odluke roditelji mogu donijeti kako bi održali radost življenja?

Bog vjeruje u nas i pomaže nam da vjerujemo u svoju djecu, što god radili. Ova im vjera pomaže u razvoju. Biti zahvalan za napredak znači da se roditelji tako ponašaju i prema sebi i da su pronašli vlastitu sposobnost fascinacije. Dobro se samopoštovanje sastoji od primanja Božje ljubavi i zahvaljivanja za osobine koje nam je darovao. Stoga, preplavljeni zahvalnošću osjećamo da to donosi plodove. “Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!”(Matej 3,17) – ovo je put uskrsnuća za sve nas.

Ali kako ne podleći pretjeranoj zaštiti i kako djecu educirati o stvarnosti koja nije uvijek ružičasta?

“Budite dakle mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi!” (Matej 10,16), poziva Krist koji je liječio, ali koji se također znao snažno suprotstaviti. Ovdje postoji dvostruka obrazovna misija: podržati fascinaciju vaše djece svijetom, istodobno ih učeći da prepoznaju opasnosti svoje okoline kako bi se zaštitila. To će ojačati njihov karakter, omogućiti im da procijene ono što im kažemo, preusmjere druge kad je potrebno, da kažu ne, da prevladaju poteškoće.

Roditelji ne mogu (i ne bi smjeli!) poštedjeti svoju djecu patnje i posljedica tuge. Bitno je naučiti ih da stanu na noge. Što prije nauče izvlačiti pouku iz stvari koje se događaju to će biti bolje pripremljeni za život. To implicira da su i sami roditelji naučili prolaziti kroz životna iskušenja – ne kao žrtve koje jadikuju: „Trebao sam to učiniti…šteta što stvari nisu uspjele na drugi način…“, ili ogorčeno: „Za sve su oni krivi! ”- već sa sigurnošću da iz svakog zla Bog crpi dobro. Bog je prisutan u sadašnjosti. Krist nas ne poziva da se vratimo u prošlost onako kako mi to kompulzivno težimo, već nas pita: „A sada, što ćeš učiniti, što ćeš odabrati?