Maja Jakšić, teologinja, psihoterapeutkinja i specijalistica iz pastorala kriznih situacija iz Splita sudjeluje na zaručničkim tečajevima za parove koji se planiraju u skorije vrijeme vjenčati. Kako je istaknula, u braku je važno razumjeti razlike u funkcioniranju muškaraca i žena. "Znati da iako svi imamo iste potrebe za ljubavlju, važnošću, sigurnošću i zabavom ipak ih zadovoljavamo na različite načine", nadodala je.
Maja Jakšić je u razgovoru za HKM Berlin objasnila je kako je najveći problem u braku razočaranje koje uslijedi kada zaljubljenost splasne.
“Glavni uzroci razočaranja u braku su izrazita konfliktnost, ljutitost, sebičnost, zlobnost, ljubomora, pasivnost supružnika, zanemarivanje, razne ovisnosti, preljub, seksualna nezainteresiranost, problemi neplodnosti, financijska neusklađenost, neslaganje oko odgoja djece te nesnošljivost prema supružnikovoj obitelji. Brak može biti i opasno mjesto ako supružnik vrijeđa, laže, ponižava, naređuje, bijesni, omalovažava, lažno optužuje, ucjenjuje, viče, zastrašuje, pretjerano reagira i radi scene, urla ili otvoreno prijeti. Vrlo je destruktivno kad netko dominira i kontrolira na način koji je teško vidjeti. Agresija može biti i neizrečena i nevidljiva, a dolazi u obliku tzv. pasivne agresije iako nema ničeg pasivnog u takvom ponašanju. Riječ je o svjesnom ignoriranju, otvorenom zanemarivanju, izbjegavanju odgovornosti, ispiranju mozga, glumljenju žrtve, odbijanju komunikacije i kažnjavanju šutnjom”, nadodala je.
Jakšić je naglasila kako je u braku važno razumjeti razlike u funkcioniranju muškaraca i žena.
“Znati da iako svi imamo iste potrebe za ljubavlju, važnošću, sigurnošću i zabavom ipak ih zadovoljavamo na različite načine. Eliminirati ponašanja koja su trebala promijeniti supružnika. Iznijeti svoje potrebe i zahtjeve na nekritičan način. Poticati ono što je nekad bilo dobro u braku. Poštivati i otkrivati supružnikove jake strane. Pitati se jesmo li nezadovoljni brakom ili možda sobom. Naučiti se mirno postaviti granice verbalno nasilnom supružniku. Preispitati svoja nerealna očekivanja. Riješiti probleme koji se mogu riješiti. Odžalovati za onim što nećemo imati u braku, a mislili smo da ćemo imati i prestati kukati zbog toga. Često jednostavne riječi, iskreno izgovorene, a za koje nije potreban prevoditelj oprosti mi, volim te, žao mi je rješavaju brojne probleme i zacjeljuje duboke rane u bračnom odnosu. U situacijama u kojima je ugrožena sigurnost supružnika ili djece, važno je potražiti profesionalnu i obiteljsku pomoć, a nekad je nužna i pomoć policije.”
Smatra kako je vjera nevidljiva i nemjerljiva, ali najjača snaga u životima.
“Nismo bespomoćni u teškim životnim situacijama. Problemi su sastavni dio života, braka i svake obitelji. Problem je kad nema problema jer to je znak da nam više nije stalo. Nikad nebismo smjeli izgubiti iz vida da je brak sakrament. Ako se na supružnika iz nekog razloga ne možemo osloniti, na Krista uvijek možemo. U našim životnim i bračnim poteškoćama nismo sami. Sakrament ženidbe apsolutno je nerazješiv i jedinstven i traje do smrti. Zanimljivo je, da izuzev Katoličke Crkve, ne postoji institucionalno priznavanje ovakvog koncepta bilo gdje u svijetu danas.
Sakramentalni brak nam omogućava sve veću ljubav prema Kristu kroz nekoga konkretnog, konačnog, nesavršenog i stvarno potrebnog ljubavi
Neke religije dopuštaju poligamiju, drugi kršćani dopuštaju razvod i ponovno vjenčanje, iz građanskog braka možemo izaći kad se predomislimo. Katolička Crkva vjeruje zaljubljenima dok izgovaraju ‘teške riječi’ da će se voljeti do kraja života. Crkva zna da smo to tada ozbiljno mislili. I Crkva drži do toga, podržava nas u tome, štiti nas da ne odustanemo kad se neizbježno pojave problemi i vjeruje da smo u stanju nadvladati sve poteškoće. Bez Crkve nikad ne bismo saznali da smo bili sposobni i da smo imali snagu riješiti ono što nam je izgledalo izuzetno teško, potpuno nesavladivo, možda čak i nemoguće. Sakramentalni brak nam omogućava sve veću ljubav prema Kristu kroz nekoga konkretnog, konačnog, nesavršenog i stvarno potrebnog ljubavi i ta ljubav je paradoksalno neograničena upravo zato što je ograničena na samo tu osobu”, poručila je psihoterapeutkinja i teologinja Maja Jakšić.