Početak je nove školske godine. Mnogi roditelji su u stresu kako će njihova djeca doći do škole, a zaboravljaju pritom na kulturu ponašanja te da postoje djeca s poteškoćama. Otac školarke uputio je apel roditeljima da oslobode školsko dvorište kako bi djeci s invaliditetom omogućili ulazak u školu.
Bivši hrvatski reprezentativac u vaterpolu Vedran Jerković, otac djevojčice s invaliditetom, uputio je apel roditeljima da paze kako se voze pred školom:
“Dragi roditelji,
želim vam na prvi dan nove školske godine skrenuti pažnju na jednu, nama bitnu stvar. Svi vi koji dovozite svoju djecu autom u osnovnu školu “Medvedgrad”, znate i sami kakav je ujutro u 8 sati kaos ispred škole. To samo po sebi nije neki problem ukoliko funkcionira po principu – staneš, dijete izađe, vi krenete dalje. Problem nastaje kada počnete ulaziti autom u neveliko školsko dvorište. Vama se to možda čini beznačajnom radnjom, ali nama roditeljima djece s invaliditetom itekako značajnom.
Moje dijete, na žalost, ne može hodati. Tonka i ja MORAMO ući u školsko dvorište autom. Pokušajte shvatiti da nepotrebno stvarate dodatnu gužvu jer onda oni koji MORAJU ući u dvorište to ne mogu učiniti. Osobno bih dao sve na ovome svijetu da moja Tonka može hodati i da ju uopće ne moram voziti u školu. Međutim, među vama ima pojedinaca, koji bi da mogu, autom ušli u školski hodnik!
Nadalje, ravnateljica se zaista potrudila da u nevelikom školskom dvorištu, osigura invalidsko parkirno mjesto. Koje je vrlo jasno označeno žutim znakom i registarskim oznakama automobila koji tu SMIJU PARKIRATI. Vi ostali – NE SMIJETE. Pokušajte (ako imate toliko empatije u sebi) zamisliti kako je to kad prvo izgubiš nepotrebno vrijeme da bi uopće ušao u školsko dvorište, a onda još vidiš kako je na invalidskom mjestu auto roditelja koji svoje dijete prati do školskog ulaza. Na žalost, često puta mi se znalo dogoditi da na moju primjedbu zašto se to čini, dobijem psovku ili srednji prst.
Uglavnom, žao mi je da u 2019. godini moram ovako nešto pisati. Nevjerojatno je da neke civilizacijske dosege još uvijek nismo dostigli.
Mojoj obitelji (o Tonki da ne govorim) je život dovoljno težak i kompliciran u svakom pogledu. Psihičkom, fizičkom, financijskom… Pa vas molim, da nam ga zbog ovakvih banalnosti, nepotrebno dodatno ne komplicirate. Vjerujte da frustrira kad 3-4 dana u tjednu proživljavaš ovako nešto od kada je Tonka ponovno krenula u školu.
Unaprijed hvala svima koji će ovo pročitati i/ili eventualno podijeliti kako bi došlo do što je moguće više roditelja iz OŠ ‘Medvedgrad’!”