Gospođa Zorica Barbarić dolazi iz zagrebačkog Gornjeg Vrapča. Aktivna je u svojoj župnoj i lokalnoj zajednici. Deset godina je u mirovini, a kaže da joj ništa ne nedostaje osim vremena.

“Moram priznati da mirovina, koliko god sam strepila misleći kako će ti dani prolaziti, vidim nije ništa strašno. Od jutra do kasnih sati sam u pokretu. Imam sedmero unuka, pa nešto vremena provodim s njima, ili u vinogradu i vrtu. Pomažem u crkvi, čistim i pripremam ako je neka prigoda. Samo da je dan za jedan sat duži, možda bih stigla sve to odraditi”, rekla je gospođa Barbarić.

Gospođa Barbarić sakupljačica je narodnih nošnji, a u nastavku je rekla zašto ih sakuplja. “Imam lijepi broj što muških što ženskih narodnih nošnji. Veći dio tih nošnji sam izradila sama. Kada sam se udala prije pedeset godina i  dobila djecu i njima sam šivala nošnje. Kako su oni rasli tako sam ja povećavala taj broj nošnji. Mnogi ljudi u Vrapču htjeli su se toga “riješiti” ili pokloniti pa tako imam neke koje sam dobila, kupila, neke sam i na smetlištu uzela, a imam i ove koje sam sama izradila. Još uvijek navečer polako iglicom bodem i radim narodne nošnje”, istaknula je Barbarić.

Na upit o specifičnostima vrapčanske narodne nošnje rekla je da je ona slična šestinskoj nošnji, ali postoji velika razlika u nekim detaljima i postupcima izrade.

Čak i danas ima interesa za narodne nošnje što gospođu Barbarić, kako sama kaže “vrlo veseli”. “To me veseli jer se nekih godina, primjerice od 60-ih, 70-ih narodna nošnja smatrala nečim bezvrijednim. Jednu sam nošnju čak sa smeća pokupila. Međutim, 80-ih je ponovno započeo interes za narodne nošnje. Možda je poticaj bio što sam se ja 1971. vjenčala u narodnoj nošnji i oni koji su to vidjeli rekli su da je to vrijednost koju bi trebalo sačuvati. Neki su počeli od svojih baka uzimati iz ormara. Što se tiče posudbe, ljudi znaju doći posuditi nošnju za krizmu, prve pričesti da se dijete fotografira u narodnoj nošnji, pa onda za krštenja ili rođendane. Neke mladenke žele se odjenuti u narodnu nošnju nakon što skinu bijelu haljinu. Drage volje posuđujem i moram reći da do današnjeg dana nisam nikome “uzela” ni lipe za to. Dapače, radosna sam da mogu na neki način afirmirati našu narodnu nošnju! Za područje grada Zagreba djeluje da je samo šestinska narodna nošnja nošnja ovoga kraja, a pokrajnjim nošnjama ne daje se toliko na važnosti”, istaknula je gospođa Zorica.

Zorica Barbarić

Zorica Barbarić će 9. listopada proslaviti pola stoljeća braka i to u narodnoj nošnji.

Zorica i Tomo Barbarić – proslava 50. obljetnice braka, crkva sv. Barbare Vrapče, 9. listopada

“Sutra neću imati vjenčanicu (narodnu nošnju) u kojoj sam se udala. Nju će nositi moja unučica koja ima sedamnaest godina, a ja ću nositi takozvanu pamučnu nošnju kao i suprug. Istina je da smo se 9. listopada 1971. vjenčali i otada živimo u sretnom braku, a poručila bih svoj današnjoj mladeži, a i ovim mladićima i djevojkama koji idu prema svojim tridesetima jer brak je svetinja! Nikada nisam požalila što sam se udala.  Veseli me što sam dočekala tu obljetnicu braka od pedeset godina. Djeca su me pitala što želim za poklon povodom te obljetnice. Rekla sam da mi ne treba ništa jer imam sve, ali želim samo to da se svi zajedno kao obitelj obučemo u narodnu nošnju, odemo u crkvu na svetu misu, obnovimo zavjete i da mi to bude poklon za tu obljetnicu”, podijelila je Zorica Barbarić.

Zorica Barbarić vrlo je aktivna i u svojoj župnoj zajednici. Autorica je jednih od najljepših božićnih jaslica, onih u župi sv. Barbare. “Moja tata radio je jaslice dok je god mogao, a nakon njega sam ih počela raditi ja. Radim jaslice od 60-ih godina. Imam veliku podršku svojeg supruga koji zajedno sa mnom to radi. Nama je početak prosinca počinjemo izrađivati jaslice. Tada idemo u prirodu po mahovinu, biljčice, panjeve i pripremamo sve za izradu jaslica. Mnogo je sitnica koje treba napraviti. U tome mi mnogo pomaže suprug. Kako smo već u godinama tako smo pomalo počeli uključivati našu obiteljsku zajednicu. Htjela bih da to netko iz obitelji vidi i nauči. Jasno je da će svatko imati svoj stil i viđenje, ali barem da one osnovne stvari nauče”, rekla je Barbarić.

Župa sv. Barbare u Gornjem Vrapču svake godine održava scenski križni put, a ni toga scenskog prikaza ne bi bilo bez gospođe Barbarić. Scenski križni put sadrži mnogo uloga, nadgledanja, scenarija i oblačenja. “To je obično na treću korizmenu nedjelju. Ja osobno barem 14 dana prije toga moram započeti sa pripremama. Tu bude 40-50 osoba koje su u župskim odorama i svake ih godine nadograđujemo. Treba pronaći 50 osoba koje će te odore obući, a kada ih nađemo potrebno je s njima održati probu da bi oni znali kako i što treba učiniti. Ovu priliku koristim da slušatelje pozovem da dođu i vide kako taj scenski prikaz križnoga puta izgleda. Moram priznati da ljudi koji su više puta sudjelovali svjedoče da na dvanaestoj postaji i pred prikazom Isusa na križu bude poseban doživljaj. Ljudi suze rone gledajući taj prizor. Nije prošao nijedan križni put, a da tada nisam suzu pustila”, zaključila je naša današnja gošća.

Scenski prikaz Križnog puta

Katarina Varenica i Zorica Barbarić

Novi valovi dobrote